Korak prvi
Prošavši modrim putom kroz splitska vrata, pozdravivši uz put zelene i drage otoke, Brač, Šoltu i Hvar, nakon otprilike dva sata vožnje trajektom "Petar Hektorović", uplovili smo u višku luku. Već na rivi podijelili smo se u dvije grupe i svaka je grupa krenula ka svome domu. Jedni (s Gordanom) u viški Dom kulture, drugi, kojima je predstojao lagani uspon od nekih 45 minuta, (s Nelom) u novosagrađenu planinarsku kuću "Sv. Andrija". U Domu kulture je ugodno i veselo kao u kakvom dječjem vrtiću. Kreveti na kat mirišu na svježe istesane daske, a cijeli dom na nedavno obijeljene zidove. Dom je u obnovi, ispričavaju se naši domaćini. Naravno da nam ne smeta! Smještamo se po guštu, netko je gore, netko dolje, netko na podu... Nakon raspremanja stvari, presvlačenja, večere, odlazimo u višku noć. Neki su tražeći osvježenje zapeli na noćnom kupanju, neki su zaglavili sa slatkastom tortilja-picom u "Karijoli". S osobitom radošću, divljenjem i zadovoljstvom, otkrivam da Gordan nije samo planinarski vodič – vodi on znalački po ŤKarijolinojť vinskoj karti pa isprva oprezno uživamo u pomalo divljem, robusnom, ali dobrom domaćem plavcu, zatim u Lipanovićevom plavcu malom "Sv. Juraj" barrique, koji je, laički govoreći, pitom, karakteran i poprilično snažan - "samo" 14% alk... Da li od dobrog vina, a nismo pretjerali!, da li od miline otočke noći, nakon kraće šetnje po zaspalom i tihom Visu stigao nas je umor i nama je poći leći. Usnivamo lako, neizbježno omamljeni blizinom mora, učahurenošću otoka i gotovo magičnim mirom kojeg svaka otočka izoliranost daruje u obilju...

Korak drugi
Poluvedro jutro započeli smo s kavicom u blizini autobusne stanice čekajući drugu grupu da se spusti sa sv. Andrije. Uskoro su svi na broju i krećemo autobusom do crkve Gospe od Planice odakle ćemo dalje pješačiti. Crkva Gospe od Planice interesantna je kamena građevina u obliku rotonde - kružne je osnove s kubom odnosno četverokutnom oltarskom apsidom. Prema nekim izvorima, izgrađena je prije 11. stoljeća naše ere. Vrlo brzo napuštamo asfaltni put i krećemo stazom kroz polja i vinograde na najvišu točku otoka Visa – Hum (587 m). Vrijeme je idealno za ovu današnju turu – oblačno je s nejasnim naznakama hoće li se u konačnici razvedriti ili će nas uhvatiti kakav ljetni pljusak. Staza kojom hodamo je zanimljiva, ukrašena raznim mediteranskim, mirisnim raslinjem, a sam uspon nije naporan. Ponegdje nailazimo na negust borik, ponegdje na hrastove napadnute i ogoljene kolonijama gusjenica. Pred sam vrh staza se pretvara u sipar i stijenje. S vrha, gdje se nalazi crkvica sv. Duh, pruža se predivan pogled na Komižu i komišku luku. Vjetrovito je pa se sklanjamo iza zidova crkvice i uživamo u odmoru i miru.

Korak treći
Istom stazom kojom smo došli, spuštamo se do jednog raskrižja od kojeg naša staza postaje zapravo široki suhozid usred zapuštenih vinograda kojim se lako krećemo. Vrlo brzo opet silazimo uskom stazom i stižemo pred Duhovu špilju, daleko poznatiju po njenom povijesno novijem nazivu – Titova špilja. 1944. godine, Tito je tri mjeseca boravio u ovoj špilji koja je po njegovoj želji prilagođena za kakvo-takvo svrsishodno i sigurno boravljenje. Špilja je smještena u kamenom masivu i nastala je prirodno mada je u manjoj mjeri namjerno proširivana i zagrađena kamenim zidom. Danas je ovdje, osim u unutarnjoj stijeni uklesanih Nazorovih stihova posvećenih Titu, samo kamena ploča koja svojim tekstom podsjeća na teške, slavne i odsudno važne dane naše prošlosti. Kratko piše "Ovdje je boravio i radio drug Tito 1944 u vrijeme kad je Vis bio sjedište političkog i vojnog rukovodstva Narodno-oslobodilačkog rata." Skromna ploča, objektivne riječi, bez razmetljivosti i prazne pompe. Oni koji znaju, znaju kolika je važnost tog Titovog boravka za daljnju sudbinu ondašnje Demokratske Federativne Jugoslavije, ali i današnje Hrvatske. Oni koji ne znaju, koriste flomaster i neprimjerene poruke za pokazivanje svojeg golemog i tužnog neznanja.... Na kratko obilazimo i drugu špilju koja se nalazi nešto niže od ove Titove " rezidencije" i koja je služila za sastanke tadašnjeg Centralnog komiteta KPJ i drugih rukovodilaca NOR-a, što isto tako piše na kamenoj ploči.
Zanimljivo je kako je Tito bio odlučan boraviti u špilji i nakon opasnog iskustva iz špilje kod Drvara i uz činjenicu da je na Visu mogao imati i bolji, jednako siguran smještaj... Speleofil? Mudar je bio. Nameće mi se misao da nije u potpunosti vjerovao ni saveznicima, kao što ni oni u potpunosti nisu vjerovali njemu. (Mučilo ih je kako tako dobro govori i ruski i engleski jezik....) Prelijepa gusta šuma, prirodna zakrivenost špilja, njihova stopljenost u pejzažu i svojevrsna nevidljivost, strateški su omogućavali partizansku zaštitu od bilo kojeg neprijatelja i bilo kakvog napada...
Nakon ovog prisjećanja na prošla vremena, vrijeme je da se krene dalje.

Korak četvrti
Krenuli smo prema selu neobičnog imena - Žena Glava. Nejasno je da li se ime sela odnosi na svojevrsni nekadašnji životnim (ne)prilikama zgođeni matrijarhat, jer su muškarci mahom odlazili s otoka zbog rata ili trbuhom za kruhom ili na činjenicu da je selo bez vode pa je uvijek žedno – Že(d)na Glava... Pomisao na viški ručak koji nas čeka, ubrzava korake i nakon otprilike sata hoda otvara se pogled na selo. Pod dojmom Titove špilje i davne 1944. čini mi se da kao partizani u koloni jedan za drugim, ulazimo u Ženu Glavu s gornje strane. Doduše, ne dočekuju nas s cvijećem i veseljem, ali jedna starica nam velikodušno nudi da se okrijepimo zrelim tamno ljubičastim murvama... U dvorištu velike, kamene obiteljske kuće domaćini nas dočekuju s osmijehom, spontanom srdačnošću i aperitivom. Lijepo je slušati otočki dijalekt, tu meku i pjevnu drugačijost istog nam jezika! Častimo se viškom, točnije komiškom (to je ona koja uz slane srdele sadrži kapulu i pome) pogačom, brodetom od hobotnice, domaćim vinom, sokom od bazge...

Korak peti
Kroz uske kale Žena Glave idemo dalje. Slijedeći nam je cilj uvala Stiniva. Napustivši selo, staza je ponovno divlja, dračasta, bockava... Provlačimo se kroz raslinje, rijetke borove šumarke... Svako malo ponetko upadne u paukovu zamku... U cijelome životu nisam vidjela toliko pauka kao danas! Lijepo im je ovdje! Uživaju! Žao mi je što ne znam koje su vrste. Mreže su im i po metar široke, čvrste.Veliki su i brzi, smećkasto sivi. Tarantule nisu, crne udovice nisu, a sudeći po podmlatku koji se vrzma po mreži, daleko su od udovica... Viški pauk vulgaris? Makadamski put na koji smo izbili nakon nekog vremena, prolazi kroz modrom galicom zaštićene vinograde i uskoro ga zamjenjujemo asfaltnom cestom koja nas vodi do Stinive. Točnije do označenog skretanja na predjelu sela Marine Zemlje, na strmu stjenovitu stazu koja vodi dolje do uvale. Stiniva je jedna od najljepših skrivenih uvala ne samo Visa, nego i cijelog Jadrana i već nakon dvadesetak metara spusta, kada se otvori vidik na njezinu usječenu skrovitost, lako se uvjeriti u to! Impozantne stijene koje čine vrata uvale, gotovo polukružno, u visini od nekih tridesetak metara zatvaraju i štite prekrasnu, bijelu, krupno šljunčanu plažu. Pretpostavljam da je prolazeći nešto dalje brodom s morske strane gotovo nemoguće uočiti da su ove stijene zapravo pet-šest metara širok procijep i ulaz u skrivenu lučicu koja u borovoj šumi skriva tek par samotnih, kamenih ribarskih prizemnica. Iako hladno, more je magnetski privlačno svojom dubokom i plavom bistrinom. Iz Ťribljeť perspektive stijene se doimaju još moćnije, a njihova taloženjem nastala tekstura izvanredna je prirodna kiparska izložba. Navodno, Stiniva je nekad bila špilja koja se tko zna kada i kako jakim tektonskim incidentima urušila.
Osvježeni kristalno čistim morem i potpuno očarani ljepotom Stinive, ostavljamo njenu meditativnu samotnost, sedimentno, zvonko notovlje njenih stijena i nevoljko se vraćamo zamornom strminom.

Korak sedmi
Nakon grmljavinske i kišovite noći svanulo je svježe jutro zarobljeno tamnim oblacima i slutnjom nepovoljnih uvjeta za naš današnji pohod do uvale Stončica. Čekajući naše "brđane" sa Sv. Andrije, razmišljamo što ćemo važući svako za i svako protiv... Unatoč ćudljivosti vremena, vjerujemo da će nas dobro poslužiti pa nakon jutarnje kave krećemo kroz grad Vis njegovim ljupkim kalama ka poljskom putu. Čini se da smo dobro odlučili, jer su se oblaci razišli, a sunce vrlo brzo pokazalo u svoj svojoj lipanjskoj snazi. Ipak, čim smo prošli kroz neobrađeno polje zaraslo dračom, čičkom i sličnim dražesnim biljkama koje bodu i nepozvano upadaju u obuću, zašli smo u borovinu i ugodan hlad. Nakon nešto više od sata hoda nazire se uvala Stončica. Spustivši se ne pretjerano strmom stazom, prolazimo još kroz maslinik koji nas dijeli od samog izbijanja na plažu i već zamjećujemo da je tlo pjeskovito. Uvala Stončica nije ni blizu tako impresivna kao jučer Stiniva. Ona joj je u mnogo čemu sušta suprotnost. Ne izaziva svojom ljepotom i divljinom oduzimanje daha, ali je ljupka, blaga, diskretna. Zove na opuštanje, podsjeća na bezvremena i bezbrižna, duga ljeta djetinjstva... Stončica je pjeskovita i do trideset metara od obale njezina dubina ne prelazi metar. Uz rijetke tamarise, tik do mora njena je obala obrasla visokom trskom što potvrđuje močvarnost njenog tla, postojanje slatkovodnih podzemnih/podmorskih žila i bočatost njene uvale. Uz put, poznato je od davnina da insekti tko zna zašto ne napadaju stabljiku trske, zato je ona zahvalan građevinski materijal.... Dok ostali odlaze vidjeti još dvadesetak minuta hoda udaljeni svjetionik Stončica (izgrađen u obliku osmerokutne kamene kule 1865. godine), prepuštam se ljenčarenju na suncu i vrućem pijesku...
Uskoro se i ostali vraćaju sa svjetionika i traže osvježenje u moru ili u hladu. U dvorištu konobe "Stončica", u dubokoj hladovini, opet uživamo u izvrsnom domaćem plavcu, u pričama i smijehu.A koliko li tek prisne dragosti može dati posljednja šarmantno podijeljena pomica! Zarazila nas je prava ljetna opuštenost! Nažalost, vrijeme je da se krene natrag u Vis gdje nas neumoljivo čeka katamaran i povratak u Split.

Korak osmi
Pregrijani hodom i suncem, stižemo u Vis. Pada još jedno osvježavajuće, ali i oproštajno kupanje na maloj plaži ispod našeg doma, zatim brzinsko pakiranje ruksaka, odlazak u luku i ukrcaj u katamaran koj nas po valovitom moru odnosi iz lijepog i nedosanjanog viškog sna u stvarnost svakodnevlja i željnog iščekivanja novih prilika za povratak na otok.
A Vis će nas čekati otvorenog srca, udaljen i sam, sa svom svojom prastarom i bogatom poviješću, svojim strasno mediteranskim ozračjem, dragim, pravim ljudima, svojim suncem, vinima i pitomošću....

Tekst: Irina Stajčić

Fotografije: Marija Martinić