Od tvrđave do tvrđave

08 Kolovoz 2015

Reportaža Ive Božić s uspona smjerom "Od tvrđave do tvrđave" poviše Omiša.

Penjale: Iva Božić i Katja Milišić

Omiš, Imber, „Od tvrđave do tvrđave“, IV- / II-III, 250 m

Bio je lijep sunčan dan, u biti zvizdan kada smo Katja i ja odlučile da krenemo u smjer "Od tvrđave do tvrđave", za koji već duže vrijeme vrebam pravi trenutak. Ispostavilo se da je pravi trenutak nedjeljno jutro oko deset sati 12.7.2015, usred sezone kupanja i sladoleda, a smjer slijedi greben koji višemanje slijedi liniju od istoka prema zapadu, to jest cijeli je na suncu. Ali nema veze, lagana ocjena nam govori da ćemo tih 250m prijeći u par sati, sudeći po iskustvu iz „Turističkog grebena“.

Izraziti greben mami oči promatrača već kod samog ulaska u grad Omiš, vrlo je blizu starih gradskih krovova, što bi značilo da moramo biti vrlo oprezni da ne odvalimo koji kamen na grad. S tom zebnjom u srcu, oprezno penjemo prve dužine i provjeravamo dobro svaki kamen na koji stajemo, ali hvala Bogu, stijena mi se činila poprilično kompaktna, tu i tamo se nešto ljuljalo, svakako treba paziti koji kamen odabrati.

Držimo se i lijeve strane grebena, također zbog iste zebnje. Pogled je predivan. Nebo je jasno, čisto, more bistro, plaža puna turista i suncobrana. Vide se obližnje stijene Stomorice, Babjače i Komornjaka, i „Turistički greben“ se čini nadohvat ruke. Stari centar Omiša i naravno obližnja tvrđava „Peovica“, ma sve je divno, dokle znoj, koji se slijeva niz čelo, ne zamagli oči.

Nakon druge dužine stižemo do sedla jer se greben ipak prekida, desetak metara, umjesto njega je mjesto okupirala borovina. Stoga se ponovo uspinjemo uz razvedenu vertikalu, malo položenu, osobito pri vrhu, a stabla pružaju dobra mjesta za osiguranje. Opet slijedimo lagani greben, žurnim korakom.

Zaključujemo da nam je dosta trenja i da se isplati produžiti korak s užetom na leđima, jer je sunce užeglo. Tako da smo posljednji dio grebena i nešto položene stijene do tvrđave prošli „solo“ načinom. Bilo je odlično kada smo na pola puta u stijeni zatekli ladovinu ispod krošnje bora. I povjetarac nam je stigao ususret. Ondje smo popili posljednje gutljaje vode iz plastičnih boca i gledali u tvrdoglavi led koji se nije htio otopiti bez obzira na skoro dva sata izloženosti temperaturi oko najmanje 33 stupnja.

Na kraju osvajamo konačno tvrđavu „Starigrad“! Nije nas briga za tragove borbe, nešto friževa od oštrih škrapa i drače, smrića, sve je bilo vrijedno toga pogleda na kulturne i prirodne znamenitosti koje nas okružuju i ostavljaju zapanjene! Još samo pola sata strmog planinarskog puta i već smo se priključili rulji na plaži sa sladoledom u ruci.

Tekst: Iva Božić

Fotografije: Iva Božić i Katja Milišić