Prva ljiga

14 Travanj 2015

Ujutro ponovno dugo spavamo. Razlika između Purgera i Dalmatinaca najizraženija je upravo u tom dijelu - njima u jami uvijek zvoni budilica, nama nikad!

Dobro, više psujemo jedni na druge za razliku od njihove pristojne međusobne interakcije. Dakle, lijeno se ustajemo i sjedamo oko ''stola'' – dovoljno ravnog kamena na kojemu se može narezati i posložiti salama, sir, staviti kuhalo i lonac s juhom.

Odugovlačimo i s kavom. Nije nam žurba jer danas istražujemo cijele tri minute dalje od bivaka. Tamo je kanal Čipi-čips u kojemu su vertikale i penjevi koji već dvije godine čekaju na nas. Kratkom prečnicom iz glavnog kanala ulazimo u Čipi-Čips. Nakon prvih 10 metara kanal se grana. Lijevo je potrebno samo prošetati do novih vertikala a desno treba tehnički penjati. Lijevo zvuči previše jednostavno pa se odlučujemo za penjanje. Prvi skok je malen i savladavam ga preko Franinih ramena pa sidrim uže za ostale. Malo naprijed je ozbiljnjije. Treba se popeti nekoliko metara i zapriječiti preko malene police u desno do kanala. Jako strujanje zraka opravdava utrošene fikseve. Vjetar je uvijek dobar znak jer nastaje u velikim kanalima i povezanim prostorima. Penj brzo savladavam, oprimaka je mnogo. Dalje se nastavlja kosi kanal do manje dvorane. Nastavak iz nje je vidljiv 5-6 metara iznad naših glava. Ponovno se treba penjati. Treba se uzverata kroz blatnjavi usjek i prepenjati uglavljenu stijenu. I to prolazim prilično jednostavno slobodnim stilom. Za razliku od prijašnjih penjeva, sad sam se uke...njao u ljigavo blato od glave do pete. Čitavi zidovi presvučeni su s njime a za ispenjavanje se trebalo dobro odupirati o njih. Ali isplatilo se. Kanal se nastavlja zadovoljavajućom dužinom. Zidovi i glondže su prepuni istog onog ljepljivog blata. Brzo smišljamo ime tog kanala – ''Prva Ljiga''.

Uz opremanje omanjeg tobogana, preklizavog za sigurno otpenjavanje dolazimo u dvoranu čiji se drugi kraj ruši u vertikalu. Taj dio izgleda vrlo poznato. Stijene, pukotine, sige... Izašli smo pod strop Saloona, kanala kroz koji smo već mnogo puta prošli jer je jedan od glavnih prolaza kroz Nebozemlje. Kao i u Saloonu i ovdje su bezbrojni makaroni – tanki, bijeli, gotovo prozirni stalaktiti. Okićeni su heliktitima, buntovnicima među sigama, koji rastu u svim smjerovima bez ikakva pravila i ne poštuju fizikalne i kemijske zakone kao što su gravitacija i kristalizacija. Jedan od njih, izrastao na 5-6 milimetara debelom makaronu, dug je gotovo 40 centimetara i nevjerojatno je tanak. Apsolutni je, meni znani, rekorder u veličini. Ne mogu mu se načuditi. Puhnem li jače, slomit će se.

Spuštamo se u Saloon, taman na početak Pjegavca, kanala koji se nastavlja na prvonavedeni. Brzo smo obavili posao u Prvoj ljigi pa tražimo što još možemo uraditi u blizini. Srećom, pod nama je uska vertikala za koju sam siguran da se nitko nije spuštao. Idemo u nju. Sidrište, devijator, jedan spit i dolje smo. Promatramo oko sebe. Čini mi se da vidim nešto kao tragove čizama. Zavlačimo se po kanalima i nalazimo jasan x, znak za mjernu točku. Spojili smo se s nečim. Vrtim priče s prijašnjih istraživanja... i zaključim - to je spoj s Dugopoljem, dugim ravnim kosim kanalom koji dolazi na ovo mjesto iz sasvim drugog dijela Nebozemlja. Izlazimo i raspremamo vertikalu. Ostaje nam dvojba na koji način raspremiti Prvu ljigu jer ni tamo više nema upitnika. Opcije su vratiti se natrag i na penjevima ostaviti nešto opreme za abseil ili prošetati do bivaka kroz Saloon, ući ponovno u Čipi-čips i raspremati uzbrdo ponovno do Saloona. Biramo ovo drugo jer troši manje opreme a žrtvujemo malo komoda. Bome, našetat ćemo se istim kanalima. Samo se vrtimo u krug.

U bivaku smo u pristojnu uru što je dobro budući da se sutra ranije ustajemo i izlazimo. Klasična je špiljarska večer - kuhanje, večera, rakija, ćakula i spavanje. Izlazak traje. Mnogo je kanala i vertikala do dnevnog svjetla. Kad smo konačno izbili na površinu i spustili na parking, nagradili smo se pivom što nas je čekalo u autu....

Uskrs u Kiti bio je prilično uspješan. Na našim i Velebitaškim nacrtima skupilo se nešto više od 700 metara novih kanala. Oni su dosta penjali na raznim mjestima i na taj način ulazili u nove prostore a završili su i Hello Kita kanal.  Cijela jama sada ima nešto više od 28 500 metara. 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate