Krošnja KGK

30 Ožujak 2015

11.01.2015. osvanuo je tmuran dan, kako i priliči kad Hrvati izlaze na izbore! Ovog puta biraju novog predsjednika-cu i kažu bit će gusto.

Ja se ne mogu odlučit tko je savršeniji kandidat, pa se odlučujem provest dan u stini sa mlađahnim Šimom koji i tako još nema pravo glasa.

Šime je obećao pomoć oko izgradnje ograde na skloništu Orlovo gnjezdo na Kozjaku, pa se odlučujemo za taj predio.
Na putu do Kozjačkih stijena odlučujemo se da smjer bude velika zajeda puna stabalaca koja se nalazi desno od stijene Koludra. Odlučujemo se za to,jer onako na oko ne izgleda teško, pa ćemo na brzinu popet i pomoć oko ograde! Znamo da tu u blizini ima smjerova,ali mi ćemo probat nešto svoje!
Nakon sat vremena hoda i ćakule dolazimo pod smjer,spremamo opremu i pročavamo smjer. Šime će ovaj put prvi, pa mu prepuštam da odabere odakle krenuti. Odabire logičnu pukotinu u stjeni iznad nas, pa stabalce,pa.....dalje bi trebalo bit lakše!

Kreće polako.... ,pa čeprka po pukotini, pa pokušava stavit nekakvo međuosiguranje, pa staje. Polazi ponovno, pa odmah staje. Puno komuniciramo, ali ja ne kužim šta mu je, pa nije valjda da ima loš dan.
Polazi ponovno, muči se, puše, stenje,a ja strepim i govorim gdje da digne noge. Malo se podiže i nekako uspjeva ugurat čok na koji se kači i pokušava doć sebi. Zapanjeno mi objašnjava kakva su nazovimo ih hvatišta. Ja ga hrabrim i on nastavlja dalje. I dalje se muči, ali ne toliko kao prije, prolazi glavom kroz šparogu, stavlja još jedan čok. Mislim, ajde valjda je sad dobro. Čim nastavi dalje jaukne, jer ponovno pronašao bodljikavu krošnju. Hvata me smij, iako znam kako mu je, ali oboje zaključujemo da je dobro proša, jer kako bi mu bilo da ga još uz sve boli zub, ili da ga je snašla nekakva druga nevolja.
Nastavlja dalje i uskoro ga gubim iz vida.

Meni postaje hladno i oblačim sve na sebe, čak i rukavice, iako je desetak stupnjeva.On je i dalje jako spor, a ja razmišljam hoće li mi bit preteško popet tu dionicu.
Nakon sigurnih sat vremena od početka čujem "Pusti osiguranje!". Dobro je, napravija je sidrište!

Došlo je vrijeme na mene. Spremam se, pokušavam se ugrijat, ali ne uspijevam. Svejedno polazim, ali ovaj put obučen i zakopčan do grla i naravno odmah zapinjem. U čudu sam,jer nema ništa za uhvatit. Stojim na jednoj nozi,stojim i ne mičem. Razmišljam,gledam,ali nema ničega. I onda shvatim da mi je noga preopterećena i da će me svaki čas uhvatit grč. Vičem Šimi da me dobro španaje i da bude spreman na sve. Pomalo podižem noge, noga boli, hvatam se nekakve ljuskice, pa trave, pa ničega i padam.

Nije mi ništa, njišem se na konopu, ali samopouzdanje opada. Polazim iznova i ponovno zapinjem na istom mistu. Ponovno opterećujem nogu,pa sidam u pojas. Šta je ovo sunce ti jebem. Shvaćam da se moram potezat na komplet, ili konop, jer ovako mogu sidit cili dan. Krenem, uz španavanje, hvatam se za sve živo i nekako prolazim.Onda me šparoga pogladi po smrznutom licu, pa prođem kroz bodljikavu krošnju, psujem, sitim se zubobolje, ali ne uspjevam se utješit. Dok vadim međuosiguranja,vadim i bodlje sa najosljetljivijih dijelova tijela, a druge ostavljam za neki bolji trenutak. Zapivam"Bock-bocka trava kada ljubiš me", cinično poljubim stinu isprid sebe i prasnem u histeričan smijeh. Šime me dozivat s nebesa! Ne zna šta se događa,misli da plačem. Dovikujemo se, smirujemo jedan drugog, pa malo odmaram, pa polazim uzbrdo. Te dionice se baš i me sjećam, ali Šime je reka da neće nikad zaboravit izraz mog lica kad sam doša do njega. Izgledao sam zbunjeno, kao da sam jutro preveo u hrvatskom saboru. Na sidrištu pravimo dužu pauzu i komentiramo pređenu dužinu. Odlučimo da smjer mora dobit ime po izborima,ili njihovim kandidatima.

Onda ja polazim u svoju dužinu. Mislio sam priječiti po nekakvoj nestabilnoj zemlji do zajede bez mogućnosti međuosiguranja, ali odustajem od te vratolomije i krećem uzbrdo i naravno odmah zapinjem. Krušljivo je, nema hvatišta, a zemlja pod nogama i onda ugledam stari klin, pa ga iskoristim, ali opet, nakon pola sata mučenja i pređenih 20-ak metara pravim sidrište i prepuštam Šimi dionicu. On krene i sad s moje pozicije izgleda jednostavno, a on se muči i to strašno. Traži kud proć i odlući se na zahtjevan potez kojeg i savlada uz bolan jauk. Istega je rame i odmah pravi sidrište. Ja dolazim do njega i predlažem absejl. On ne želi, govori da je dobro, samo da ja vučem prvi do kraja. Odmorimo se i javimo Marinu da nema ništa od pomoći oko ograde, a shvatimo da bi i kiša uskoro mogla počet padat. Smišljamo imena smjeru, puna nam usta Josipovića, Kolinde, Krošnje, Bodlji...,ali nemamo pravu ideju.
I napokon ja polazim!

Cilj je proć kroz sljedeće stablo, pa vidit. Kad sam došao do stabla shvatio sam da je krošnja toliko gusta da ne može ni ptica proć. Odlučim ga okružit u ljevo dok visim na njegovim grančicama nad provalijom. Njišem se na krošnji, čak vežem jednu gurtnu da se malo osiguram. Borba sa krošnjom je ne izdrživa,guram ja,ali gura i ona. Počinjem lomit grane, provlačim se kroz krošnju kao vepar, sva oprema na meni zapinje za krošnju, blizu sam stine i nema nazad, ali krošnja gura, bodu me grane na sva zgodna i nezgodna mista i klik!
Vičem:"Šime znam ime smjera: KROŠNJA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ"!  

Šime je oduševljen imenom, a ja vadim granu da prostite iz guzice i nastavljam. Nekako se uspijem isčupat iz Kolindine krošnje, ali sad je iznad mene prevjes od 3-4m. O Bože,ima li kraja! Pođem i pronađem dobra hvatišta i prođem ga lakše nego šta je izgledao. Odmah pravim sidrište na stablu, naslanjam se na njegovu krošnju i osiguravam Šimu. On dolazi uz bolan grč na licu, rame nije dobro, ali ne želi odustat.Ja odlazim i u zadnju dužinu koja se ubrzo pretvara u jednu III-cu za guštanje bez krošnji,bodlji i zemlje. Na vrhu pravim sidrište na kamenu i veselo dajem znak Šimi da je gotovo i da krene. On dolazi polako, nije mu lako sa tim ramenom. Veselo spremamo opremu i kad smo pogledali na sat vidimo da smo u smjeru bili 5 sati. Ne možemo virovat, pre dugo, ali neka, isplatilo se, ipak je to prvi zajednički prvenstveni smjer.

Na Orlovom gnjezdu gutamo svu hranu iz rusaka. Izgrebani i bez jednog ramena spuštamo se niz Kozjak, sad već po mraku. Slažemo se da smjer treba ocjenit sa ocjenom V i detaljem VI koji sam ja odradio uz, padanje, sidanje i čupanje na komlete.

U 19 h uđem u kuću i vidim na TV-u da je od Mostara do Širokog kolona za glasanje i uz zadovoljan smješak produžim dalje!

Tekst: Josip Marin

Fotografije: Dominik Šime Samac i Josip Marin