24 Veljača 2015
Jedna jama na brdu Bujakovac pokraj Neorića je mnogo puta odbijala speleologe. Razlog tome nije neka velika dubina, već samo niz događaja koji su se u pravo, odnosno krivo vrijeme posložili i tako obujmili jamu izmaglicom upitnika.
Rađa je primjerice u svom prvom istraživanju odustao zbog velike količine vode, Marinov je u njegovom pokušaju ostao bez opreme, a nekada između je i Feđa zapeo prije nego što je dosegao dno. Takve priče poznatih splitskih speleologa su bile sasvim dovoljne da me zaintrigiraju te da se na poziv Rađe odazovem bez puno razmišljanja.
Ekipa je trebala biti raznolika, tako da se kroz petnaestak godina istraživanja osim špiljara, dalmacije, mosoraša, čak i jedan Slovenac trebao "prošetati" kroz jamu, ali se nažalost večer prije previše izmorio i prespavao polazak.
Dolaskom na jamu raspoređujemo zadatke. Neki su tu da crtaju, da bubolove, proučavaju šišmiše, neki da fotografiraju - sve znastvenici i umjetnici rame uz rame, meni kao jedinom težaku preostaje samo opremanje jame.
Pred ulazom u vertikalu bušim sidrište kad od jednom začujem razno razne uzvike i usklike. Prestrašen podižem glavu i gledam što li sam krivo napravio, nadajući se da neću brže stići do dna jame od planiranog. Na moje iznenađenje oni pričaju o velikoj sovi koja je navodno izletila odmah pored mene. Ništa nisam ni vidio ni čuo, a ni njihov razgovor mi ne otkriva mnogo. Priče o boji perja, očiju, rasponu krila - meni je to sve strani jezik. Ušara ili šumska sova, ne govori mi puno te nastavljam dalje.
Na prvoj polici nailazim na račvu. Marinov mi je pričao kako se kanali malo niže spajaju, te sam se tako odlučio za oni plići, razmišljajući da tu postoji veća mogućnost za pronaći neki sporedni kanal.
Spuštam se na veliku policu, sporednog kanala nema, predamnom samo ogromni sipar do spoja sa drugim kanalom. Tu se više nisam mogao vratiti jer Popaj je poviše mene već crtao, tako da mi nije preostalo ništa drugo nego mukotrpno čišćenje sipara. Dok sam premještao stijene sa jednog sipara na drugi, Popaj se gospodski bavio s milimetarskim papirom.
Kada se bavite takvom fizikalom, mozak odluta svuda te sam tako ovog puta razmišljao o crtaču iznad mene. U zadnjih par godina mnogo je mosoraša prešlo u Špiljara, ništa čudno - rekli bi mnogi. To je ciklus koji se ponavlja godinama, ali niti jednog nismo dali tako jeftino kao njega. Nakon što bi Mosor završio školu, grebežljivci Špiljar i GSS pograbili bi se oko "diplomiranih", a Mosoru bi ostalo malo ili ništa. Tako sam se i ja našao tu, doduše u ovoj potonjoj kategoriji.
Međutim, Popaja nismo dobro procijenili, dali smo ga bez borbe. Staro iskusno oko poput Rađinog je tu priliku odmah uočio i sada taj isti momak koji je bio svrstan tu negdje u mojoj kategoriji, odjednom oprema i crta, jamari aktivno i učestalo. Takvim radom Rađi omogućava više vremena u jami, odnosno najbolje ulove u mnogo godina istraživanja. Ali što je tu je, treba prebroditi gubitke i nastaviti dalje. Ako ništa drugo možemo se tješiti time što ga GSS (još) nije dohvatio, ovako je barem ostao u speleologiji ako već ne u Mosoru.
Nastavljam dalje niz sipar, niz sljedeći skok i eto me na dnu. Dolazi i Dražo koji dokumentira cijelu akciju. Nakon niza fotografija uočava zanimljivu pojavu da se ljudima oko glave pojavljuje aureola, što samo po sebi nije ništa čudno. Taj efekt je itekako poznat, ali se ovaj put pojavljuje svima osim jednome – meni. To je valjda nekakav znak,a samim time ima i određenu težinu. Kako sam ja svoj zadatak obavio, a da ne bih smetao drugima na dnu, šalju me vani da palim vatru i pečem meso. Taj zadatak sam obavio na visokoj razini jer upravo kada je Vida raspremila jamu, meso se skinulo sa gradela i ako smijem skromno reći - odavno nisam jeo tako sočne bržole kao tada. Uspješno odrađenu akciju, u potpunosti usklađenu priveli smo kraju uz pivu, koja poslije jame čak i u plastičnoj ambalaži ima okus bolji nego najskuplja piva u kafiću. Zato nemojte suditi ljude po ambalaži, pogotovo ne onoj žutoj.
„Nakon desetljeća mukotrpnog vucaranja po podzemlju Bog mraka je napokon shvatio njegove patnje i proglasio ga svetim. I ne samo to. Dodijelio mu je dva anđela. Jednog za crtanje i jednog za raspremanje jama. Ipak tim starim svetim kostima treba pomoć.
A onog žutog, ni vrag ni Bog ga neće. Nema mu spasa. Vječno će lutati po rvackom podzemlju.“
Dražan Mimica
Tekst: Daniel Krstulović Opara
Fotografije: Tonći Rađa, Dražan Mimica