Kanin - Renejevo brezno 3. dio

14 Studeni 2014

Navijemo li sat u 5 ujutro, znam da nema šanse da se izvučemo iz vreće, pospremimo bivak, osobne stvari u transportnu, obučemo kordure i pojas i siđemo iz Depadanse u donji bivak na vrime za dogovoreni doručak. Stoga, bez Katinog znanja navijam sat u 04:30. Ionako je mrak, neće primjetiti...

 

 

 

Svejedno smo okasnili. Postalo nam je malo lakše kad smo vidili da nismo jedine spavalice u jami. Dvojica naših drugova su još u horizontali. Doručkujemo mnogo juhe, čaja i kave. Pancete i sira. Tako namireni možemo nizbrdo.

 

 

 

A snage će trebati jer nas čeka mnogo provlačenja. Procjenjeno vrijeme prolaska sa 720 m na 1200 m, gdje je drugi bivak, je oko 6 sati. Već nakon prvih vertikala dolaze meandri. Prvo široki i blatnjavi, osigurani prečnicama, koje treba prelaziti u širokom raskoraku.

 

 

Iza njih su opet vertikale pa malo uži meandar, pa još uži i uži. U onom najgorem treba propuzati 50-ak metara na boku, bez opreme. Jedna ruka je naprijed, gura jednu transportnu. Druga ruka je natrag jer naprijed više nema mjesta.

 

 

Druga transportna je okačena konopčićem na stopalo i poteže se u nadi da neće negdje zapeti. Glava je okrenuta u stranu i ne postoji mogucnost da se okrene u tih 50 m. Prolazak te dionice potrajao je skoro 1 sat. Koliko je samo psovki izgovoreno... Iza je malo šire, ali to je subjektivni dojam jer se iza onoga meandra sve čini širokim. Još je na jednom mjestu trebalo skinuti svu opremu, ispuhati zrak iz pluća i skliznuti dolje između dva zida. Nakon toga se uđe u Kolektor. To je horizontalni kanal koji vodi sve do sifona što je kilometar dalje. Već sam se poradovao da je mukama kraj , kad su mi rekli da je do bivaka još sat vremena! Još je tu provlačenja, priječenja, penjanja i spuštanja među brojnim urušenim glondžama. A jasno mi je i zašto se dio zove Kolektor - voda pada sa stropa sa svih strana! Za tren smo svi mokri!

 

 

Bivak, konačno. Ovaj se zove Delux. Prostraniji je i u njemu može spavati 7-8 speleologa. Naravno, ukoliko su zbijeni kao sardine. Tu nas je dočekao ostatak ronilačke ekipe. Krijepe nas juhama i ostalom spizom. Nakon 2 sata odmora krećemo dalje. Do sifona su potrebni sati napredovanja. Nikada dulji kilometar. Kanal je i dalje horizontalan ali uz mnogo priječenja iznad vode i provlačenja među zarušenjima. Najgore mjesto je Minotaurov skalnjak, pravi labirint gdje se gube i oni što znaju kuda treba proći. Jedva nalazimo prolaze i konačno izlazimo u širi kanal.  Sad je lakše utoliko što je manje provlačenja, a više penjanja po ogromnim blokovima. Na mjestima se ide i po užetu. Konačno, tri sata od bivka, stižemo do sifona. Velika je to dvorana čije je dno ispunjeno najfinijim bijelim pijeskom koji stvara veliku plažu oko bistrog jezera. To mjesto zovu Copacabana. I zbilja je iznimno lijepo, nešto takvo nikada nisam vidio. Tu smo se susreli s ekipom za penjanje. Vidjeli smo ih visoko gore, pod stropom, kako pokušavaju ući u nekakvo okno...

 

 

 

 

 

Bez zadrške Simon počinje pripreme za uron. Potrebno su mu oko 2 sata za taj dio, 2 do 3 sata za ronjenje i 2 sata za raspremanje ronilačke opreme. Bit ce to dugo čekanje pa svi vadimo vestone, fliseve i astrofolije kako bismo održali toplinu. Malo po malo, čovjek se spremio za uron. Roni s rebriderom, ima suho odijelo i ima oko 3 sata vremena za ronjenje. Morfološki gledano, ne očekuje se dug sifon i ekipa se nada nastavku kanala iza njega. Postoji velika mogućnost da se spoji na vodopad Boku - najveći slovenski vodopad u kojemu se također ronilo i otkriveno je mnogo kanala. Idu ravno jedno prema drugome!

 

 

 

 

Ubrzo Simon nestaje u bistroj vodi. Svjetlost lampe prvo je plava, zatim zelena, postaje sve blijeđa i tada ponovno zavlada mrak u jezeru. Slijedi neizvjesno čekanje koje kratimo razgovorom, šetnjom po dvorani i kuhanjem svakakvih tekućina. 45 minuta poslije ponovno se ukaže zelena svjetost. Svi smo se okupili na obali i čekamo.

 

 

 

 

Ali Simon mora odraditi dekompresiju i prema duljini čekanja razglabamo koliko je duboko zaronio. Čekali smo ga još pola sata. Izronio je vidno umoran i pothlađen. Pomalo se rasprema i dolazi sebi uz čaj i kisik što udiše iz boce. Tada pokazuje na dubinomjer. Zaronio je 80 metra duboko i oko 200 u dužinu. Ništa od kratkog sifona iza kojega su kanali. Čak i na tih 80 metara kanal se i dalje spušta u dubinu i ne vidi se dna. Čestitamo čovjeku, uspjeh je velik! Ekipa je ostvarila cilj, ronjenje je uspješno izvedeno, Renejevo brezno postaje druga jama po dubini u Sloveniji.

 

 

 

 

Stiglo se do najdalje točke. Sad počinje onaj teži dio. Treba svu opremu izvući vani. Do sada je gravitacija radila za nas, sad se ide u suprotnom smjeru. Slažemo sve u transportne i opraštamo se s penjačima koji ostaju još jedan dan na dnu.

 

Tekst i fotografije: Marin Glušević