Borba za metre i Kita za sladokusce

10 Listopad 2014

Ponovno smo u Kiti. Od mnogih najava pustih ekipa i spajanja praznika i mnogo dana na dnu jame, spala knjiga na dva slova. Da budem precizniji, četiri! Kate i ja idemo iz Splita, Ana i Stipe iz Zagreba. 

 

 

 

S obzirom da ostajemo samo preko vikenda, namjeravali smo istraživati na gornjoj etaži. Međutim, oprema se tijekom ljetnih istraživanja prenijela u dublje u jamu i nema niti metra konopa u višim djelovima. Dakle, moramo dolje.

Već se, po inerciji, nalazimo na pivi kod Zvonimira u Gračacu. Iako je kasna večer, ne žurimo, radni tjedan sad je daleko za nama i sve obaveze padaju u zaborav. Prebacujemo se u jedno auto i vozimo uz Crnopac prema Kiti. Lijeno spremanje užeta, opreme, transportne s osobnim stvarima. Večerašnji cilj nam je Bivak pod Grlićem na 280 metara dubine. Do njega je lako. Izuzev nešto puzanja po Pješćari, vertikalama se stigne gotovo direktno na njega. Vrlo brzo smo dolje. Prvi zadatak po dolasku je prikupljanje vode za čaj i juhu. A vode je u izobilju. Stometarski vodopad obrušava se u dvoranu. Potrebno je samo staviti najlon ispod i vodu sakupiti u boce. Raspremam transportnu s bivakom i pronalazim četiri pive koje sam namjeravao ostaviti vani, da nas obraduju prilikom izlaska. Nema veze, obradovale su nas sada. Vruća juha otvara apetit pa se lagani obrok pretvara se kasno prežderavanje uz rezanje svega i svačega. Pri tome se otvaraju kese i otkrivaju se delicije koje predstavljaju sutrašnju večeru. Na vrhu hrpe finih stvari stoji manistra s lososom i – crni tartuf, dar istarskih drugova! Bit će to pravi gurmanski doživljaj duboko pod zemljom.

 

 

Ne žurimo s ustajanjem. S obzirom da ne postoji izvor prirodnog svjetla a čeona mi se otkotrljala dalje od dohvata ruke čekam nekoga drugoga da jutro proglasi jutrom. Što dulje čekam sve mi se više čini da ostali očekuju isto od mene. Kapituliram i krećem u potragu za svjetlom. A ustajanje u jami je težak posao. S jedne strane stoji topla, udobna vreća za spavanje a s druge hladan i vlažan zrak. Osjećaj je sličan ustajanju iz kreveta zimi dok je vani prolom oblaka.

Doručak je popraćen s mnogo kave i čaja. Zatim se spremamo: užeta, željezarija, topografija... I jedna transportna osobnih stvari: dodatni rukavi, hrana, prva pomoć...

 

 

Istražujemo blizu bivaka, u Šibenskom kanalu, gdje se stiže za 15 minuta hoda. Tamo je jedna rupa u zidu kroz koju se prošlo prilikom prošlog istraživanja. Djelomično je istražena i ostalo je po jedno suženje, priječenje i penjanje. Odmah mogu reći da je sve neslavno završilo. Kroz suženje smo prošli bez po muke i stali na kraju vertikalice od samo 9 metara. Zatim se zapriječilo s nekoliko fikseva u sporedni kanal koji se završio nakon 15-ak metara, taman iza ugla pa se kraj nije mogao ranije vidjeti.

 

 

Oko penjanja je bilo muke. I kroz vodu i preko sigovine, 10-ak metara okomito i opet – ništa! Iza okna se nije otvarao nikakav veći prostor od par puta par metara. Malo nas je štufalo. Mnogo tehnike, malo metara. Ponekad se u Kiti treba pomiriti i s time. I do najvećih prostora i kanala dolazilo se malo po malo. Mnogo je rupa pregledano i nije se uvijek svaka otvorila u kanalčine...

 

 

Evakuiramo se u glavni kanal i raspremamo užeta. Marendajemo. Pitanje je što raditi dalje jer ''dana'' još ima. Pričao nam je Teo prije akcije o nekakvoj alternativnoj rupi usred Šibenskog kanala gdje među glondžama kamen pada 25 metara. Eto, idemo tamo. Ubrzo stižemo na lokaciju koja odgovara opisu.

 

 

Lokacija da, rupa ne. Naoko se vidi da ima desetak metara, niti pola navedene vrijednost. Svejedno se spuštamo. Potvrđujemo procjene – 10 metara i to je to. Nije nam jasno kako je Teo toliko pogriješio. Svejedno idemo pogledati malo dalje niz kanal kako ne bi sve ostalo na pretpostavkama. I ubrzo smo na pravoj rupi!

 

 

 

Uistinu, među urušenim blokovima je rupa u koju kamen pada oko 25 metara. I jasno nam je zašto to nitko nije istražio – strašno mnogo nestabilnih gromada visi nad vertikalom. Siguran ulazak neće biti jednostavan. Odabiremo mjesto između dva bloka stijene. Tu je nekako je ''najsigurnije'' i uz mnogo rušenja nestabilnog materijala i par spitova dolazimo do čiste vertikale koja se spušta u dvoranicu.

 

 

Tu je novi izazov u obliku strmog sipara iza kojega se nastavlja vertikala. Tone kamenja stoje praktički na ničemu a treba se spustiti dolje. Rješenje je prečnica po zidu kanala pomoću koje se prošlo iznad svega toga i stiglo do spomenute vertikale. Nije velika. Ali iza se otvara meandar s novim skokićem. Konačno je nešto krenulo! Iza skokića je suženje i nova vertikala. Pa još jedna. Pa opet neko provlačenje.

 

 

Malo po malo potrošili smo uže i svu željezariju. Meandar se nastavlja u novoj vertikali a mi nemamo s čime poći dalje! Svi ti skokići, suženja i prečkanje odnijeli su nam opremu! Spustili smo se više od 60 metara od početka među glondžama. Znači da smo u jami ispod 400 m dubine. Morat ćemo se što prije vratiti! Motivacija je velika!

 

 

 

 

 

Ostavljamo sve i lagani, bez tereta, vraćamo se u bivak. Slijedi onaj dio Kite za sladokusce. Po povratku u bivak prvo je platilo pivo. Uslijedila je nadoknada tekućine i elektrolita u oblika alpske juhe s velikim kuglicama grisa pojačana šakom pure. Tako podloženi, spremni smo za dalje. Dok su se fuži krčkali za tartufe, platila je otprije pripremljena manistra s lososom, koja je došla, onako, na hladno, više kao salata. I, konačno - glavno jelo -tartufi sitno nasjeckani i malo prodinstani na maslu i preljeveni preko fuža al'dente i sve to posuto parmezanom. Naravno, večera se zalila crnim vinom. Bolje ne biste mogli jesti ni za stolom cijenjenih restorana. Punog stomaka možemo na počinak.

 

Ujutro je opet ista priča. Nikako iz vreće. Kad smo konačno krenuli vani nakon svih jutarnjih rituala, iskoristio sam bušilicu i 15-ak metara užeta što je ostalo da zapriječim u rupu u vertikali pod Grlićem. I tu se otvara još posla. Iza rupe je kanalić koji se ruši u novu vertikalu koju treba istražiti...

Vani nas je dočekao lijep, sunčan jesenski dan. Šuma je prepuna boja. Svugdje okolo je mnoštvo šipurika koje neumorno beremo. Bit će čaja ove zime.

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate