Njegovo Visočanstvo Prenj

29 Rujan 2011

 Sve planine samim svojim postojanjem bude u čovjeku osjećaj poštovanja. Planina je ono što je iznad nas, što je silno, moćno, često nedostižno, svoje. Ima planina koje ovaj osjećaj podcrtavaju, pojačavaju, utiru duboko u sjećanje.... Takav je Prenj, izdaleka privlačan svojom ljepotom, nezaboravan i poseban po svojim najvišim vrhovima Zelenoj glavi (2155 mnv) i Otišu (2097 mnv) koji poput kakvih golemih vratnica u nestvaran, prekrasan svijet, mame i dozivaju snažno, a nečujnim glasom.

Od doma Bijele vode put k ovim vrhovima ide kroz nekoliko dolina, otimajući pomalo i neprimjetno snagu onima koji su se uputili i koji nošeni željom za osvajanjem vrhova i ne mare za umor i napor koji im planina servira. I tako uvučeni sve više i dublje u kovitlac Prenjskih surovih litica, stijena i ljepote koju pruža bezvremlje ovog izgubljenog, očuvanog kutka Hercegovine, hrabro hitamo ka udaljenoj slici Zelene glave i Otiša. Svakim korakom oni nam se sve više i više približavaju. Približavanjem rastu i ustobočuju se prkosno i dostojanstveno pred nama malima.  Nemoguće je u prenjskom kamenom grotlu, gledajući okolne vrhove, moćne grebene, prastaro, monolitno stijenje redom visine preko 2000 metara nad morem, hodajući načas mekom, zazelenjenom dolinom, načas uspinjući se naporno u vis, ostati ravnodušan.

 

 

Odista, mada bitno manji,  Prenj dijeli dušu sa svjetski poznatijim golemim planinama, moćnim Alpama, Andama, nenadmašnom Himalajom. Često ga i nazivaju bosanskom Himalajom.... E, bila je jednom jedna čuvena «himalajka», vjerojatno prva žena, a zasigurno prva europljanka koja je prehodala Himalaju uzduž i poprijeko. Zvala se Alexandra David Neel i rođena je 1868. godine, točno sto godina prije mene, a toliko je godina i živjela! Prilično sam umorna i od ove bosanske Himalaje, pa se nadam da me reinkarnacijski udes ipak u ovom slučaju preskočio.

 

 

 

Hodajući ovako po Prenju u kasno ljeto, bez i naznake snijega ili hladnoće, pada mi ipak napamet kako je tada gospođa Neel bez goretexa, bez posebne opreme, u dugoj vunenoj haljini, nezgrapnom kaputu, teškim kožnim čizmama bez (Vibrama!) i s drvenim štapom, uspijevala preživjeti himalajske uvjete... Štoviše, svoj je život i brojna zapažanja opisala u mnoštvu knjiga i predavanja nakon što se, na pragu duboke starosti, teškom mukom otrgnula planini i vratila u Francusku.... Čudesna žena, čudesan život!

 

 

Dugo hodamo. Približavanje grebenu je dugotrajno. A od grebena staza desno vodi na uspon na vrh Otiš, a lijevo na  vrh Zelena glava. Teška dilema – kud krenuti?! Ipak, vrh je vrh! Idem na Zelenu glavu i stvarno ne znam zašto se ova «glava» tako zove! Ne da nema zelenila nego se preda mnom otvara golema, siva, stjenovita, ozbiljno vertikalna  pustara koju valja osvojiti nekako iznađenom, pa markiranom,  kozjom stazom, koristeći i noge i - budući da ipak nisam koza - ruke.... Raduje me stijenje! Hop, hop, pokoja sajla, sada nepotrebna, ali zimi sigurno jako značajna, i za dvadesetak minuta evo nas na vrhu! O kako je lijepo! Preko puta gledam Otiš i sitne ljude – mrave na njegovom vrhu. Ne, ovog puta ipak neću ići na i na taj vrh. Neki drugi put. Ovdje je toliko lijepo da odlučujem ostati što duže uživajući u pogledu i potrebnom odmoru. Sa svih strana oko se hrani ovim oceanom planina koje  valovito nahrupljuju odasvud.

 

 

Lako  se u mislima izgubiti u ovoj sivoći kamena, u ovoj tvrdoj snazi planine, u huku vjetra što hitro odnekud i neočekivano donosi hladnoću i prožima je s umornim tijelom i rasklapanim kostima.... Što je to u ovoj divljini toliko privlačno? Kako to da lako pristajemo  na  napor, na kratkoću daha, težinu ruksaka na leđima,  umor i upornu žeđ? E, a zar je uopće moguće staviti na vagu osjećanja, veličanstvenost pogleda, sve te silne misli i ne misli dok idemo k nekom vrhu? Mogu li se uopće i kakvom to mjerom odmjeriti tjelesni napor i duhovna sreća kojom nas planina obilato dariva? U kakvoj to dobitnoj kombinaciji  nalazimo nagradu za ovaj trud i nije li ipak itekako smisleno lunjati po divljini, biti dio nje, primiti elementarnost postojanja od planine, vratiti se u svoju prabit, hodati, hodati, hodati... doticati travnatu mekoću, truditi prste o hrapavost polugostoljubive stijene? Pretjerujem li? Ali, nije li taj osjećaj prisutan u svakom tko ovuda prolazi, ma kako razigran bio, ma kako površno živio? Što to veže za planinu? Što to zaista veže za one lijepe noći uz vatru, pod golim nebom, pod dalekim zvijezdama (koje su, kažu mi dragi prijatelji, samo mrtva slika, puki odraz nekad žive svjetlosti), bez puno stvari, skromno i daleko od civilizacijskog obilja, ali ipak u dostatnosti? Što to budi nekakvu pitomu vučjost u duši i što tako raduje u tome? Tko smo i kakvi zapravo daleko od kuće, od udobnosti, u prirodi i svedeni na  divnu jednostavnost?

 

 

O što Prenj luduje u mojoj duši! Kakve to misli nanosi! Stopljeni sa stijenom, nad nama je samo nebo, a kose mrsi divlji vjetar. I ja sam ta Zelena glava! I ja carujem ovim divnim carstvom dokle god mi  bistar pogled seže! I ja sam na vrhu, a podamnom sve je moje i naglavačke – sve je isto i nema gore i nema dolje i nema granica i nema vremena – samo silovito i naglo pristigli oblaci, silni, bijeli, moćni, tamni i – sloboda! Beskrajna sloboda! I srca dragih što se bratime sa srcima sličnih ma gdje bili – na Prenju, na Mosoru, u Andama, Himalaji.... E, i upravo sada i opet na Himalaji, negdje u njenoj ledenoj nutrini, u samom hladnom srcu, u strašnoj i opasnoj planini Nanga Parbat – dragi nam je prijatelj.  Stipe sretno! Siguran ti korak želimo i  vrati se brzo! Prenjski vjetar  hitro odnosi tople pozdrave i najljepše želje daleko, daleko,  put istoka...

 

 

Vrijeme je neumitno. Vraćamo se istim putem. Nizbrdo (koljena će zapamtiti svaki napor, svaki doskok, u danima starosti vraćati će sjećanja!) po kamenju, stijenama. Pa onda opet ravno, po stazama kroz doline i rijetke šumarke u sjenama kojih ćutim tiho dobročinstvo stabala. Gromoglasno je postojanje planine. Gdje god oko zapne, zapelo je za neizbježnu ljepotu prizora, neponovljivost i nestvarnu, neprirodnu statičnost trenutka. A možda se ovo ovako samo čini  zbog umora koji otupljuje osjećanja za drugo i nabacuje osobitu koncentraciju i saživljenje s okruženjem koje raste kao kakva strašna i nezaustavljiva ranoproljetna lavina.... Prenj.

 

 

Prenj puni pluća nevjerojatno miomirisnim i lagašnim zrakom, Prenj napinje mišiće i oštri upornost, jača volju, potiče izdržljivost i sve to obilno daruje svojom ljepotom, mističnom ušućenošću i mirom. Nadohvat doma hvata nas blagotvorna kiša. Njezina je jačina tek takva da osvježava, a ne moči. Tek sada bude se duboki mirisi planine! I opet je teško baš sada napustiti ovu ljepotu, otrgnuti se iz stvarnog sna i otpočeti povratak u dolinu, u dosadu i moranje svakodnevlja... Malo po malo, oblaci su sve gušći i tamniji, a vjetar u visini kovitla sivu kišnu masu... Ipak raduje prispjeće u selo! Sa sigurne udaljenosti, iz blagostanja seoske gostionice, promatramo oluju u visini, gore pod prekrasnim Prenjskim vrhovima...

 

 

Nikome se ne žuri i nekako lijeno i neodlučno, s prvim mrakom ipak krećemo nizbrdo sporim i poluraspadnutim malim autobusom, strmom vijugavom cesticom punom mogućih (i ne samo mogućih!) neugodnih odrona stijena... Nadamo se da nećemo kao u polasku, opet morati razmicati golemo stijenje s ceste kako bi mogli nastaviti put... Noć pada, sve smo bliže Splitu, a na odmorištu Mosor pred samim gradom, već odmoreni, dogovaramo slijedeći pohod. Ljepota bivanja u planinama je zarazna i rado čovjek pristaje na tu "bolest"...

 

 

 

 

Srećom, povratak u Split, privremena je "terapija". Doduše, s brojnim nuspojavama....  Laku noć prenjske vrleti! :)

 

Vodiči: Denis Vranješ i Aleksandra Kuzmanić

 

Tekst: Irina Stajčić

Fotografije: Anica Kolić