Božić u crnogorskim planinama - 1. dio

19 Siječanj 2014

Božićni praznici nude mnogo slobodnih dana koje treba iskoristiti što dalje od kuće. Od mnogih odredišta o kojima smo pričali, najviše smo se zadržali na Crnoj Gori. 

Crnogorske planine su toliko lijepe da im uvijek dajem prednost i pred razvikanijim planinama kao što je npr. Triglav i slični slovenski vrhovi. Visine vrhova idu malo više u korist Slovenije ali je opći dojam da se ne mogu mjerit s crnogorskom divljinom. Ovo uspoređivanje mi je vrlo drago jer je kilometraža ''tu negdje'' i radije biram odlazak prema istoku.

Ova, previše puta spominjana, topla zima reducirala nam je dio obavezne zimske opreme. Tako turne skije ostavljamo kod kuće. U cijeloj Crnoj Gori nema dovoljno snijega da bi njihovo nošenje imalo smisla. I, malo sam tužan zbog toga jer su nam godinama unatrg neizostavni dio božičnog planinskog ugođaja. Da barem nešto tehnike imamo na nogama, uzimamo krplje.

Baš u danima kad smo namjeravali krenuti navukla se nekakva ciklona koja nam nije dopuštala polazak. Nema se smisla voziti daleko pa kisnuti u oblaku. To možemo i kod kuće. Čim je Vakula najavio proljepšanje, sjedamo u auto. Interesantno je bilo što smo došli i do crnogorske granice a još se nismo dogovorili na koju ćemo planinu! Kad smo došli do Podgorice shvatili smo da nas priča i cesta vode prema Komovima. Bojali smo se zametene ceste na prevoju Trešnjevik s kojeg se kreće na uspon. Ipak, kiša u nizini znači snijeg tamo gore. To se i traži, ali ne na cesti, a prijevoj je na 1500 i nešto metara. Prolazimo Kolašin pa Mateševo i pomalo se uspinjemo. Pojavio se i snijeg. Nema straha, prošla je ralica. Na Trešnjeviku nigdje žive duše. Gostionica zatvorena, planinarski dom zatvoren. Gusta magla i noć. Po kratkom postupku spuštamo sjedala i namještamo se za spavanje u autu. Dalje ne mrdamo.

Jutro je došlo u magli, kad smo se probudili nije se vidjela niti gostionica pred kojom smo parkirali. Jutro i jesu najavili oblačno a kasnije, do podne, razvedravanje. S nadom u to razvedravanje krećemo na uspon. Treba dosta uspona makadamom do prevoja Štavna. Kad nema snijega ta dionica se uredno pređe autom. Na makadamu je 20 cm snijega pa odmah stavljamo krplje. Lagano se uspinjemo a markacija, srećom, priječi mnogobrojne okuke kojima vodi makadam.

Snijeg postaje osjetno dublji, sad ga treba i prtiti, čak i sa krpljama. To nas dosta usporava i dobro smo produžili planirani uspon do Štavne. Ali, bar se počelo razvedravati, sve je više komadića plavog neba. Već smo dobro zagazili na Štavnu kad se naglo razvedrilo a Komovi naglo izronili iz oblaka. Kao da je kakvo otkrivanje umjetničkog djela u galeriji pa se naglo potegne plahta što ga pokriva. Zinuli smo zapanjeni veličinom, strminom i bjelinom planine. Mi se danas trebamo popeti tamo gore?! Super. Moćna planina, sad nam je jasno oduševljavanje mnogih što su ih posjetili. Ipak, još nismo toliko blizu tih gromada, treba proprtiti Štavnu koja je mnogo dulja nego smo mislili. Malo po malo, ulazimo u sjenu planine što raste pred nama. Nakon blagog uspona među planinskim kućicama naglo dolazimo pod strminu.

Skidamo krplje i odmah stavljamo dereze. Put uspona ne znamo, imam tek šture informacije kuda bi se trebalo proći kod zimskog uspona. Nema veze, imamo uže i nešto opreme pa ako i zabucamo, lako ćemo se osigurati, ispriječiti ili popeti na bolji put. Visoko gore vidimo kuloar kroz koji treba proći i krećemo prema njemu.

Padina je sve strmija a snijeg mekan. To nam se ne sviđa, procjenjujemo bar 30 do 40 cm novog snijega. Stoga se izvlačimo prema grebenu i namjeravamo napredovati po zasnježenim žljebovima među stijenama. Tu će sigurno biti nešto željenog leda i neće se dogoditi da cijela padina krene skupa s nama nizbrdo. Malo po malo napredujemo uzbrdo.

Uspon postaje još strmiji ali nije težak. Problem je što smo već do kukova u snijegu, dereze nisu ni potrebne, umjesto cepinom penjemo se s štapom za hodanje. Stajemo i razgovaramo o sigurnosti penjenja po takvoj podlozi i zaključak je da idemo natrag. Neće Komovi pobjeći.

Bar se je vrijeme proljepšalo, više nema niti oblačka pa smo nagrađeni nevjerojatnim pogledom. Sve se vidi. I Durmitor, Sinjajevina, Moračke planine, Maganik, Bjelasica, Hajla i bezbrojni vrhovi Prokletija. Prošao je već dobar dio dana pa odustajemo od šetanja uokolo Komova i pomalo se vraćamo prema autu. Stižemo do njega sa zadnjim svjetlom. Pod nadstrešnicom preslagujemo opremu i kuhamo. Vrlo je toplo, praktički stojimo u jednom rukavu. Vijećamo hoćemo li se sutra vraćati na Komove, probati uspon na Kučki kom, samo šetati oko njih ili šta slično. Jedno je prevagnulo - ne da nam se ponovno gacati do Štavne i preko nje do Komova. Mijenjamo planinu!

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate