Klinovi su najbolji prijatelji

13 Siječanj 2014

Već predugo nisam penjao pa me nešto u zatiljku prisiljava da to ispravim. Zovem pročelnicu da provjerim kakvo je kod nje stanje – jednako kritično bez znakova oporavka. Protulijek je odmah sutra na Kozjak gdje u glavi sve nestaje kako bi se napravilo mjesta nekakvim drugačijim psihofizičkim osjećajima.

Odlučujemo se za nešto lakši smjer (po žlijebu) u zapadnom sektoru Sv. Jure kojeg su Kulić i Nigojević prvi penjali još daleke 57. godine.  Kao što mu i samo ime kaže, smjer prati izraziti žlijeb kojeg na putu do grebena na dva mjesta presjecaju veće travnate police, idealne za udobna sidrišta.

Barem je tako trebalo biti, ali kako sam se ja malo zanio sa već spomenutim osjećajima, u ovom slučaju sigurnosti, negdje pri kraju prve dužine sam uočio da neću imati dovoljno opreme za izvući dužinu do kraja i napraviti sidrište. Tako da je prvo sidrište bilo doslovno u žlijebu gdje je razmjena opreme i slaganja konopa pridonijela samom iskustvu.

Ne znam kako je bilo davnih godina, ali i u ovom smjeru, kao i u mnogim drugim su pukotine i žljebovi puni humusa koji pruža idealne uvjete za razno samoniklo bilje. Tako da su potrebne i određene vrtlarske sposobnosti, dok su nožišta u blatu na nekim mjestima neizbježna. Starije generacije se kune da to tako prije nije bilo. Dali se to događa zbog malog broja uspona u alpinističkim smjerovima, ili zbog nekih drugih vanjskih utjecaja, ja ne bi znao reći. Sve skupa situacija nije tako drastična na Kozjaku, kakva je recimo na Mosoru, gdje se usponi zadnjih godina skoro pa mogu izbrojiti na prstima jedne ruke.

Ipak smjer je jako lijep, i pravo je zadovoljstvo se penjati u njemu. Blago je položen i nema većih težih detalja (IV). Bio je divan dan, ne previše sunčano, a ne previše oblačno. Možete penjati  u kratkim rukavima u prvom mjesecu dok se osvrćete na sam Split i otoke sa pogledima kakve može samo Kozjak pružiti.

Na sidrištu diskutiramo o opremi i Ani su najdraži fr(i)endovi dok im ja prijateljski rečeno baš i ne vjerujem, barem ne u našem vapnencu. Čokovi, heksovi, tri-camovi i sva ostala "moderna" čuda se ne mogu mjeriti sa osjećajem koji pruža onaj visoki ton koji stvara dobro zabijeni klin, nakon kojeg kod mene najčešće slijedi jedan dugi oslobađajući izdah. Kada surfate malo po internetu u potrazi za klinovima često se naiđe na opise klina kao sredstva koje se nekada koristilo u penjanju. Koliko god to smiješno nama bilo, sve smo bliže tom američkom sustavu gdje je na većini penjališta zabranjeno zabiti klin, ali je u redu cijelu stijenu izbušiti svrdlima.

Kako se u ovom smjeru ipak radi o žlijebu, pri izlazu iz istoga na police vas lijepo čeka jedan manji sipar koji se tu godinama slagao zablokiran najčešće nekom suhom granom ili jednako labilnom glonđom. Samo čeka jedan vaš krivi potez da ga oslobodite po drugom penjaču koji se nalazi ispod vas. Police su velike i prostrane pa kada se uvučete duboko do nastavka žlijeba di je stijena najbolja za izradu sidrišta, komunkacija je otežana.

Čekajući Anu na sidrištu čujem kako se bori sa klinovima. U smjeru smo ostavili 4 klina, ali ti daš planini nešto, da i ona tebi zauzvrat. Ne mislim ovaj put samo na osjećaje, već nas je pored jednog sidrišta lijepo dočekala i gurtna. Tko zna koliko ona tu stoji i više nije za sigurnu upotrebu, ali novijeg je doba i dokaz je da se u Splitu ipak penje.

Na kraju druge dužine po skici koju možete skinuti sa plavih gora smjer ide udesno po rampi do izlaza na greben, ali po opisu je jasno da originalni smjer ide ravno gore u nastavak žlijeba. Ta treća dužina nije najugodnija i ne znam jeli namjerno skica napravljena da skreće u desno, ali sigurno bi je nekom preporučio kao bolju varijantu.

Mi smo nastavili ravno gdje se dođe do jednog blago prevjesnog detalja koji treba preći preko uglavljenih glonđi, što je samo naznaka ostatka dužine. Poslije je penjanje laganije, ali se ide preko opasno naslaganih stijena, koje ako i prođete oprezno sam konop može baciti, a trenje na izlazu je veliko. Poslije smo na vrhu smjera, pred samom izlazu na greben vidjeli da se u bližoj prošlosti odvalio veliki dio stijene (2x3m) koji se djelomično rasuo po zadnjoj dužini, i vrlo vjerovatno većim dijelom po smjeru pored - Firma Romer.

Ostajemo bez konopa samih par metara prije izlaza na greben i tu je najpogodnije sidrište bio mali smrič koji raste iz pukotine. Mogu vam reći da je pravi "gušt" provlačiti gurtnu kroz potpuno obrasli smrič, definitivno za probati. Ruke su mi poslije izgledale poput dva dikobraza.  Sve se to odvijalo dok su zrake sunca koje su našle svoj put kroz oblake ispisivale šare po splitskom akvatoriju.

Kada bacite pogled na okolicu, sve nedaće vas prođu i uživate u trenutku u kojem se nalazite. Ipak blagostanje kratko traje, jer spust je brz, a što ste bliže gradu, sve se više vraćate u stvarnost...

Tekst i fotografije: Daniel Krstulović - Opara