Očistili smo sektor Sv. Roka

09 Siječanj 2014

Biokovske stijene se, na neki način, nalaze u sjeni Anića kuka koji je poznatiji i popularniji. Nije Paklenica ni veća ni viša ni ljepša. Samo je bliža, dostupnija i pomodnija. Tko želi penjati u miru i samoći, ide na Biokovo.

Smjerova je bezbroj. Od starih alpinističkih, gotovo zaboravljenih,  preko beskrajnih zaspitanih višedužinaca pa do onih običnih sportskih. Izbora ne fali. Neki počinju od automobilskih vrata, a do nekih treba satima hodati. Svugdje se penje. Na Bukovcu, Brelima, Sokolu i Topolu, Bastu, Šibeniku, Borovcu, Pajevini, Solilu... Ima i laganih i ekstremno teških smjerova.

Nisam pretjerano opsjednut penjanjem, težinama i penjačkim dosezima. Penjem često i redovito jer uživam provesti dan u stijeni, na suncu i pri tome proliti malo znoja dok se noge tresu u nekom blesavom detalju. Kate je moja jedina naveza i zajedno upoznajemo stijenu po stijenu.

Biokovo osrednje poznajemo i popeli smo nešto smjerova. Uglavnom biramo lakše zaspitane višedužince. Tako nam je ovog sunčanog i neobično toplog prosinca često odredište bio Bast. Ima tamo više sektora sa smjerovima a mi smo se uhvatili onoga poviše crkvice Sv. Roka.

Smjerove je opremio Paulo Pezzolato, poznati talijanski penjač koji je beskrajno zadužio Hrvatski penjački svijet opremajući stotine višedužinaca po svim našim stijenama. Ime mu je sinonim za lijepe, sigurne, dobro zaspitane, maštovite, ne previše teške smjerove s lijepim skicama i označenim pristupima. Tako su se iznad Sv. Roka protegli Shangri-la, Dugi put vode, Sole d'inverno i Klondike. Dužine su od 200 do gotovo 500 m a od auta su udaljeni svega 15ak  minuta hoda. Takav pristup nam je dozvolio da se ujutro naspavamo, doručkujemo kod kuće, popijemo kavu i usprkos kratkom danu, nešto i popenjemo.

Sve smjerove karakteriziraju položene ploče. Neke su sa žljebovima i bez pukotina koje bi mogle poslužiti kao hvatišta i gde se treba osloniti na ono malo vibrama na penjačicama. Ima i vertikalnih ljuski čiji su bridovi poput britve i hvataju se punom rukom pa se ima osječaj kao da se penje po ljestvama od noževa.

Ima i detalja gdje čovjek stane pa se zamisli - jer se treba postaviti u pravi položaj, uhvatiti oprimak pravom rukom pa se tek onda uspije popeti. Česte su i livade i položeni djelovi bez penjačke vrijednosti ali su ipak dio smjerova. I tako ta penjačka igra ide sve više i više na Biokovo.

U te smjerove penjač treba ponijeti i nešto alpinističke opreme. Pokoji frend, čok i gurtnu.  Jer spitovi su zabušeni u pločama bez pukotina i težim detaljima a gdje je god u stijeni povoljna ušica, pukotina ili stabalce  ostavljeno nam je da se sami osiguramo što daje dodatni čar usponu. Klinove ovdje ne treba nositi i zabijati, to je već neko drugačije penjanje.

Počeli smo s Shangri-la i oduševljavamo se sektorom. Nismo redoviti na stijeni i nismo upenjani pa su nam lakše ocjene smjerova tako lijepo sjele - mogli smo se prepustiti stijeni i penjanju bez pretjeranog straha od pada, ozljede i sličnih penjačkih nedaća. Slijedeći put je uslijedio Dugi put vode koji prati strmu vododerinu kroz nekoliko lakših dužina a zatim se odvaja prema grebenu Križa preko predivnih, ispranih ploča.

Na kraju je uslijedio lagani 200 metarski Klondike kojega smo gotovo proletjeli. Srećom, stotinjak metara u stranu, na drugom dijelu stijene, počinje Sole d'inverno, nešto teži i duži smjer. Nastavljamo se penjati umjesto povratka u Bast. Smjer je na sici označen rimskim brojevima što znači da ima alpinistički karakter - ima tek poneki spit , jedan klin a sva ostala osiguranja sami postavljamo. Ipak, teškoće su daleko od zabrinjavajućih pa, dužinu po dužinu, izlazimo u popodnevnim satima na Križ - greben visoko iznad Sv. Roka.

Silazak do auta je težak i djelovi prolaze kroz liticu pa se odlučujemo na uspon dalje po grebenu. Dana još ima. Treba se popeti do vrha grebena pa zapriječiti šumovitim pojasom na Osičine. To se pretvara u nastavak smjera jer većinom idemo na sve četiri a za jedan dio ponovo trebamo uže. Šumu smo dočekali s olakšanjem i na Osičine stižemo sa zadnjim tračkom svjetla.

Šetamo lagano nizbrdo s upaljenim čeonama. Komentiramo cijeli sektor praveći planove za sljedeća biokovska pentranja. Spuštamo se u kratkim rukavima, osjeća se toplina suncem ugrijanih stijena. Ne žurimo, Badnje je veče...

Tekst i fotografije: Marin Glušević