Panjkov ponor

18 Studeni 2013

Na ulazu u Varićakovu špilju izgledalo je da će nam slutnje biti ostvarene - potok Kršlje se pretvorio u rijeku koja je tu ponirala. Smeđa voda i granje što se okreću u ogromnom viru malo pod ulazom rezultat su jesenskih kiša.  Cijela vožnja do Rakovice bila je uzaludna.

 

Panjkov ponor – Varićakova špilja je sustav po duljini treći u Hrvatskoj. Nalazi se u blizini sela Nova Kršlja nedaleko od Rakovice. Otkriveni su i istraživani daleke 1983. Tada se brojnim akcijama istražilo i nacrtalo 9.325 metara kanala. Narednih desetljeća organizirani su brojni logori i speleoronilačka istraživanja i broj metara je porastao na 13.052. Sjajna istraživanja, brzina, velik broj ljudi na akcijama i prvi speleološki uroni u Hrvatskoj zasjenjeni su speleološkom činjenicom – niti jedan objekt se ne može smatrati istraženim dok se ne napravi speleološki nacrt. Bez tog jedinog referentnog dokumenta o istraživanju sve što ljudi govore priče su za malu djecu.

 

 

Dakle, trideset godina poslije, sustav još nema potpuni topografski snimak. Ono što se onda crtalo izgubljeno je u vremenu ili u mračnim ladicama i tavanima nekadašnjih istraživača. Danas Panjkov ponor predstavljaju linije mjernih vlakova koje sasmo daju naslutiti kako objekat zbilja izgleda. I, konačno se je pojavilo malo volje da da se stvari postave na svoje mjesto – Sustav se ponovno crta. Odrađeno je nekoliko akcija gdje su topografski snimljeni suhi kanali. Sad je ostalo ući u kilometre potopljenih prolaza.

 

 

Jesen zbilja nije dobro vrijeme za crtanje ponora. Mnogo je kiše palo i voda divlja u svim potocima i rijekama. Kako bismo potvrdili gubitak novca na gorivo i hranu, ulazimo u Varićakovu špilju. Nakon svega dvjesto metara dočekalo nas je jezero koje dva tjedna prije nije ni postojalo. Oblačimo ronilačka odijela, drugačije se ne može proći. Cilj je doći do glavnog kanala kako bismo vidjeli može li se u njemu išta napraviti.

 

 

Nakon jezera slijedi polusifon. Polusifon znaći da je je dio godine prolaz otvoren a dio zatvoren vodom. E, pa sad je zatvoren. Nakon kraćeg premišljanja smo ga preronili. Nije dug niti dubok, ali u mutnoj vodi, bez maske i druge opreme nije ni ugodan. Slijede kanali gdje smo do gležnja u vodi. Huk vode pomalo se pojačava kako se približavamo spoju s glavnim kanalom.

 

 

Tamo se ima što vidjeti. Sva ona voda izvana juri podzemljem, a dojam je pojačan brzacem na koji smo izbili. Opet vijećanje. Valjda smo dovoljno pametni ( ili nismo ) da se možemo nositi s tom vodom. Idemo nizvodno – dvoje ide do sifona i crta prema natrag, a dvoje od početka glavnog kanala prema nizvodno, dok se ekipe ne susretnu.

 

 

Idem prvi nizvodno. Odmah je potrebno plivati i biriti se sa strujom. Bit će veselo natrag... Pravo je olakšanje doći u pliće djelove po kojima se hoda! Stigli smo do sifona koji guta vodu uz zaglušujuću buku. Međusobni razgovor je moguć jedino uz vikanje na sav glas.

 

 

Počinjemo s crtanjem. Taj dio postaje vrlo neugodan – sporo kretanje u hladnoj vodi dovodi do gadnog smrzavanja. Ali, o tome nitko ne voli čitati pa neću dalje ni spominjati. Malo nam je lakše bilo kad smo se popeli u suhi, blatni kanal. Potoćić što njime teče izlazi iz blatnjave rupe. Treba leći u vodu i lagano se provlačiti po glibu uz pokušaje crtanja. Malo po malo, nacrtao se je nizvodni dio.

 

 

Sad treba poći uzvodno. Koliko će to biti teško bilo nam je jasno nakon povratka na početnu točku – jedva smo se vratili – voda nosi i nosi a zidovi su glatki i nema se za što povući. Najgori uzvodni dio ne nacrtan ovo ljeto pa ostaje sama borba do račvanja i plićih kanala. A tehnika je jednostavna – izbjegavanje matice.

 

 

 

Kanali vijugaju i sila vode ide simetralom. Treba joj se približiti u zavoju a onda, svom snagom, preplivati na drugu stranu u mirniji tok. Problem je nastao kad smo došli do dijela gdje je kanal visok samo 10 centimetra iznad vode. Ali, prošlo se je i to. Nakon toga se nastavlja crtanje.

 

 

 

Kanali su uži i zapravo su kolektori vode. Struja je mnogo slabija. Sati pomalo prolaze i svaki kanal crtamo do kraja – svi završavaju u sifonima. Dug crtaći dan završava i treba se vratiti natrag. E, to je već pravi užitak – pustiti se nizvodno plutajući u ronilačkom odijelu. Završili smo s crtanjem u Varićakovoj špilji. Ona je spojena s Panjkovim ponorom preko dva sifona. Tu ipak treba puna speleoronilačka oprema.

 

 

Spavamo u trošnom domu u blizini Baraćevih špilja. Peć gori i suši opremu. Uz pivo pregledavamo nacrtane kanale. Sutra je plan poći u Panjkov ponor. Najava obilnih pljuskova poslijepodne djeluje prijeteći. Zato planiramo ući samo par sati kroz jutro i nacrtati barem nešto. Ako uopće uđemo, ponor ima vrlo nizak ulaz a vode je mnogo. Ipak, sutradan se lijeno ustajemo, pijemo mnogo kave i polako doručkujemo. Raspoloženje je u skladu s maglom i kišicom – sve je vlažno, hladno i mokro. Kao da smo u velikom ovlaživaču zraka, bio je jedan komentar. Kofein ipak djeluje pa se pokrećemo u kasnijim jutarnjim satima. Ulaz treba pronaći – pogoditi pravi makadam i onda hodati navođeni GPS-om. A to je nekih 45 minuta preko kordunskih brdašaca, livada i šumica. Srećom, imamo čizme, blato je strašno. Ulaz izgleda otvoren. Potok ponire i nije toliko snažan kao što smo se plašili da će biti. Novo vijećanje. Ući ili ne, najavljeni pljusak mogao bi nas zatvoriti dalje u kanalima. Naravno da ulazimo. Samo na par sati. Valjda neće padati, a ako i padne, vodi treba neko vrijeme da se sakupi i pojača.

 

 

Posebna uživancija bila je oblačenje hladnog i mokrog odijela na golo. A ulaz je vrlo zeznut. Treba proći prvih 30 ak metara s glavom postrani i jednim uhom u vodi. Djeluje pomalo jezivo, a tome pridodaju i mutna voda u kojoj ležiš prepuna grana što ih je voda tu dovukla. Iza je široko i hoda se po suhome. Zatim se ponovno ulazi u vodu koja ne teće toliko snažno kao u Varićakovoj. Prošli smo 500 tinjak metara i crtamo prema ulazu i ekipi koja crta prema nama. Pa dok se ne sretmo.

 

 

Taj dio je brzo odrađen i bježimo vani. Kiša još nije počela i to koristimo da se što brže vratimo do auta.

 

 

Vjerojatno je gotovo s crtanjem za ovu godinu. Cijela akcija zvuči vrlo atraktivno, ali sve to s vodom je ples na tankom ledu. Svježe lišće i granje zbijeno na stropu daleko u kanalima govore o sili vode što protječe tuda. Ali brzo će zima doći i proći pa ćemo se vratiti.

 

Tekst i fotografije: Marin Glušević