U Munižabi, 01-03.11.2013.

05 Studeni 2013

Petak je i rano jutro, zvoni budilica a za razliku od uobičajenih jutarnjih buđenja s velikim smješkom i entuzijazmom skačem iz kreveta i pakiram preostalu opremu i hranu.

U organizaciji SO "Mosor" ide se na Munižabu a pridružit će nam se i nekoliko članova iz Špiljara i Kozjaka te nekoliko speleologa iz Zadra. Krećemo iz Splita prema Gračacu, a tamo bi nam se trebali pridružiti i Zadrani. Usput stajemo za kupovinu hrane.

Nakon dva sata vožnje stajemo u Gračacu na jutarnju kavu a tu nas dočekuju i Zadrani.

Nakon kraćeg druženja krećemo prema našem odredištu. Po makadamskoj cesti penjemo se autima do proširenja gdje ostavljamo vozila te se sa opremom nekih 20 minuta krećemo pješice do jame. Pored jame dižemo cerade i ručamo a Marin i Frane kreću na opremanje jame. Sa sobom nose 300 m konopa i podosta opreme. Nakon njih ostali ulaze u jamu posljepodne. Već je pao mrak ali to ne umanjuje doživljaj silaska. Ulaz je 200m verikala. Konop mi lagano sipi kroz ruke, gledam oko sebe obrise jame i uživam.

Ubrzo sam na tlu i pridružujem se ostalima te se igramo "okoš-bokoš" oko karbitke dok čekamo ostatak ekipe.

Pošto su svi sišli, krećemo za dalje u jamu, pješice. Svi smo zadivljeni veličinom objekta a nekima od nas ni svjetlost ne doseže do stjenki prostorija u kojim se nalazimo.

Spuštamo se još dublje u jamu te dolazimo do "Velikog kanjona" gdje ostavljamo stvari, nakratko stavljamo ponešto u usta i dalje krećemo u razgledavanje ljepota podzemnog svijeta kojih u ovoj jami sigurno ne nedostaje. Nigdje se nisam više nauživao negoli u ovoj jami a tako misle i ostali o čemu svjedoče njihovi uzdasi. Prostorijama se čuje samo naše vaauuuuu. Marin nas vodi i priča o postanku jame, govori nam nazive dvorana, priča o kronologiji istraživanja. Penjemo se preko velikih glonđa, pa zatim spuštamo, nailazimo na raznolike meandre, jezerca, pa opet penjanje pa opet velika dvorana i jezerce.....zabavi nema kraja.

Puni dojmova ipak se odlučujemo za povratak u naš bivak koji smo napravili u "Velikom kanjonu". Krenuli smo večerati te odspavati prije sutrašnjeg razgledavanja. Dolazimo u naš bivak i fino večerajemo, neki su se osim juhe odvažili i na kuhanje čobanca.

Svi smo se ugurali u naše vreće i spavali sve do 9.30 u jutro. Dio Zadrana nas napušta zbog neodgodivih obaveza te se opraštamo od njih. Fino odmorni marendajemo kada su nas ugodno iznenadila naša dva draga prijatelja koji su se to jutro rano uputila iz Splita da nam se pridruže u jami. Odmah nas je jedan počastio pjesmom koja nas je tako ljepo pratila cjelim putem kroz jamu i držala ljepo raspoloženje. Nakon što smo s njima izmjenili doživljaje i pusti li ih da se malo odmore, krećemo svi zajedno u novo razgledavanje. Uzimamo pojaseve i željezariju jer ovaj put idemo na prečnicu.

Dvorana ispod i oko nas oduzima dah, nova zabava počinje. Raznovrsne strukture u jami ni ovaj put nisu izostale. Opet preko velikih glonđi i kanala idemo dalje.

Dolazimo do velikog jezerca gdje sljedi nova zabava. Sa čamcem na napuhavanje neki od nas su se otisnuli na plutanje jezercem.

Pri povratku opet se vraćamo preko prečnice te se u “Velikom kanjonu“ pripremamo za povratak vani. Počeli smo uspon uz vertikalu. Nalazim se na konopu, lagano napredujem prema izlazu. Iz podzemlja me veseli lagana pjesma a poviše mene kiša mi hladi lice. Još jednom osvrćem se oko sebe i opraštam od ove predivne jame. Toliko raznolikosti i ljepote na jednom mjestu, ma baš preljepa jama.

Izlaz je blizu a vani je mrak. Skrivamo se ispod cerade od kiše dok čekamo ostatak ekipe. Po kiši se vraćamo do naših auta. Za prenoćište odabiremo drvenu nadstrešnicu na Crnopcu. Uz trud našeg Antonia uspjevamo zapaliti vatru čak i s vlažnim drvima te pečemo meso na gradelama. Uz odličnu atmosferu pije se pivo, vino, jede meso, lagano se sušimo uz vatru. Neki od nas spavaju pod nadstrešnicom u vrećama a neki podižu šatore za spavanje. Ujutro je buđenje i polazak te posljednja kavica u Gračacu i povratak kući.

Sve o Munižabi na:

http://www.speleologija.hr/munizaba/index.html

Tekst: Vicko Ruić

Fotografije: Marin Glušević