Raspremaj ili ne raspremaj?

18 Srpanj 2013

Ove godine se za razliku od prijašnje dvije nitko nije ozlijedio u jami pred samu državnu vježbu speleospašavanja, pa je vježba ipak trebala biti po planu u Mokrim Nogama.

 

 

 

Kako je običaj da se neko vrijeme prije same vježbe jama opremi do određene dubine odakle će se vježba i odvijati, to omogućava nama priliku da u vremenu između opremanja i same vježbe istražimo "upitnike" koji su nas mučili još od logora 2011.g.

 

 

Plan je opremiti jamu do dvorane na 700m dubine, odakle bi se trebala odvijati vježba vađenja unesrećenog. Za odabrani vikend reći ću samo da se nije tražila karta više, pa uz pomoć par ljudi iz Mihovila i Ekstrema dolazimo na bazni logor pored ulaza u jamu. Ipak sakupio se dovoljan broj zainteresiranih da ja i Decender ne moramo nosit ništa komisijine opreme, već samo opremu za napredovanja ispod dvorane.

 

 

 

 

Još 2011.g. kada smo se Kate i ja po prvi put spustili ispod dvorane u Legoland i probili se kroz glonđe veličine auta, koje stoje jednostavno neopisivo jedna na drugoj, reklo bi se po duhu svetom, uočili smo jedan upitnik koji me proganjao cijelo ovo vrijeme. Kako smo pratili kosu ploču ispod koje se sve urušilo, došli smo do malog otvora kroz koji se vidio nastavak kanala. Kako smo tada bili pri kraju sa opremom, još uvijek se sjećam kako mi je Kate držala konop nogom da ne "dere" o stijenu kako bi mogao pogledati dalje. Tek kada sam prošao kroz otvor sam uočio da je ispod mene u biti 80 metarska vertikala, koja je poslije postala samo dno jame. Naravno vertikala je tada postala prioritet, ali nisam mogao zaboravit kanal koji se nastavljao po toj istoj ploči na drugoj strani vertikale.

 

 

Iako se taj otvor sa ulazom u vertikalu ne nalazi na puno većoj dubini nego sama dvorana (cca 50m) ipak zahtjeva više od 100m konopa i 15-tak kompleta da bi se došlo do zadnje vertiakle (vertikala suhih nogu). Razlog tome je što se do ulaza u taj dio jame treba popeti nekih 40-tak metara i odraditi par skokića u samom Legolandu među glonđama.

 

 

Decender i ja ulazimo zadnji u jamu u 18h sa opremom za napredovanje. Ušli smo u pravo vrijeme jer opremačku ekipu susrećemo u zadnjoj vertiakli pred samu dvoranu. Frane koji je trebao sa nama ići dalje se sada već dvoumi. Ovdje dolje, kada ga u dvorani već lagano led nagriza, zna što ga čeka nastavi li dalje. Decender koji ima malo manje iskustva i opišimo to kao – nezavidnu opremu (3 pamučne majce, svaka čast), hrabro grabi dalje. Frane nam se ipak pridružuje, odnosno odlučuje nas čekati u dvorani kako bi nam pomagao nositi opremu vani. Spuštamo se u Legoland i provlačimo do zadnje vertikale. Tu me Decender ostaje čekati dok ja "prečkam" na drugi kraj vertikale. Kako je ovdje stijena dosta razlomljena, jedino kvalitetno mjesto za međusidrišta je u stropu.

 

 

Tako rastegnut na jednoj strani konopom, na drugoj skyhook-om bušim iznad i izad sebe u poluzgrčenim pozama. Netko bi to možda izveo sa gimnastičarskom elegancijom, ali kod mene to ipak izgleda kao da sam vezan na spravu za mučenje. Vjerovatno popračeno i sukladnim zvucima, ali sva sreća da mi je ritam već držalo Decenderovo hrkanje. U takvim pozama teško i zabijam fiks u već zabušenu rupu, pokušavajući se što manje micati nebi li skyhook ipak ostao u mjestu i spriječio me od njihaja niz vertikalu. Kod sebe imam mješavinu mosorovih i špiljarskih fikseva, ni jedni ni drugi se ne mogu pohvaliti nekakvim atestom, a još manje cijenom. Kada napokon stavim i pločicu i maticu, odahnem jer sada trebam samo zetegnuti fiks i mogu se na kratko opustiti na novom međusidrištu. Ali ima jedan zakon, poslovica ili kako ga već želite zvati – "ako nešto može poći naopako, poći će naopako". Stavljam ključ na maticu i čudim se onom što vidim. Matica je veća od ključa! Sada treba skinuti maticu i pronaći novu, sve to prolongira stajanje u ionako već nezahvalnoj pozi. Mom čudu nije ni tu bio kraj, jer sve se ovo ponovilo i dva međusidrišta nakon ovoga. Poslije sam otkrio da cijela serija Špiljarevim fikseva ima grešku, matice veće od broja trinaest. Dolazim do ulaza u upitnik i nazire se dalje. Već sam pri kraju sa opremom pa postavljam samo jedan fiks za nastavak. Vidim da ima vertikala od 40-ak metara koja se širi u veći prostor.

 

 

Pronalazim u korduri jedan fiks za hitne slučajeve i bušim u strop. Nemam više L-pločica pa stavljam "S", koja nema što raditi na takvom mjestu, ali uzdam se u inox, odnosno atest. Vrag mi neda mira, želim vidjeti ide li jama dalje. Tijekom bušenja ne zamjećujem da sam probio u nekakav šuplji prostor, a stijena dobro zvuči. Spuštam se par metara i pogledam gore, kada ugledam da fiks polagano izlazi iz rupe. Penjem nazad što blaže mogu, dok mi se u glavi samo vrti jedan "Brodomerkurov" fiks na sidrištu poviše ovoga i deset metara konopa razvućenog po polici. Dobar je taj Murphy, ima nešto u tome. Uspijevam se prebaciti na konop poviše, fiks je izdržao, ali ga je više od pola izašlo vani. Zabijam ga nazad cijelog u rupu da nebi netko u budučnosti na njemu napravio sidrište. Dosta je bilo šale, odlučujem ići nazad i prenjeti da jama ide dalje. Ovaj upitnik se lagano podvlači nazad pod dvoranu. Što je dobar znak jer je moguće da se prođe dublje ispod zarušenog dijela. Ovdje počinju dvoumice, dali raspremiti ili ne? Iako bi bilo puno lakše i brže jamu ostaviti opremljenu jer nebi trebali nositi opremu 800 metara vani, odlučujem sve raspremiti. Odaziv na ovu akciju nije bio velik i nisam siguran da bi se u skorijem vremenu skupila ekipa za nastaviti istraživanje i raspremiti cijelu jamu.

 

 

U jednom trenutku začujem izdeformiran glas. Ne nalikuje Decenderovom tonu, ali tvrdi kratko i jasno kako njemu i priliči – "vani, smrza se!" Sjećam se njegovog ispita nakon speleološke škole, kada je na pitanje čemu nam može poslužiti sat sa kazaljkama kada se izgubimo u planini, odgovorio sa – da znamo u koliko sati smo se izgubili. Dolazim do njega i imam što viditi. Lice već lagano promijenilo boju, a trese se nekontrolirano. Ne uspijava baš razgovjetno govoriti, ali sporazumjevamo se. Uz sve to ipak me pita treba li on raspremati. Šaljem ga gore da se što prije ugrije i raspremam do dvorane. Tamo nas čeka Frane koji se uz svu adekvatnu opremu isto nije najbolje proveo. U više navrata me proklinje jer sam mu rekao da ne nosimo dolje vreće za spavanje, nego ćemo sve odjednom napraviti. Opremiti jamu, istražiti upitnik i izaći vani, bez spavanja. U dvorani stajemo kratko da nešto pojedemo, lagano mi se oči zatvaraju i ja počinjem sanjariti o uvlačenju u toplu vreću. Ipak moramo dalje, jer vrlo brzo se opet svi počinjemo smrzavati.

 

 

Idem prvi i Frane me čeka na svakom spitu. Teško penjem, ne mogu se razbuditi. Na bivku se naslanjam na zid i zatvaram oči, Frane se odbija opet smrzavati i nastavlja dalje. Odspavao sam malo dok me nije zima probudila, što vjerovatno nije bilo jako dugo, ali dovoljno da dođem sebi. Penjemo dalje prema vani zajedno i u najvećoj vertikali čujemo Decendera kako viče od dolje – čekajte me. Ja mu uzvraćam sa pitanjem dali ima još Cedevite, koja bi mi sada tako dobro „sjela“. Ima, ima, odgovara on. Sjedim tu na Dekinoj polici, dok tu stvarno dobro puše. Možda ima nešto u onom uskom upitniku koji se nalazi na njoj! Dolazi Decender kada se već lagano počinjem tresti. Pitam ga di je Cedevita? On mi odgovara da je nema. Dobra, dobra... Uz smijeh nastavljamo zajedno dalje. Kako nitko od nas nema sat, potpuno smo izgubljeni u prostoru i vremenu. Diskutiramo svi koliko je sati, odnosno koliko će biti kada izađemo vani. Na izlazu iznenađuje nas dan koji nismo ni u najcrnjim prognozama očekivali. Frane komentira kako je zasigurno već sedam sati jer je sunce otprilike toliko visoko. Dolazimo do logora gdje nalazimo opremačku ekipu koja je izašla vani puno prije nas, oni već doručkuju nakon koliko-toliko prospavane noći. Govore nam da je devet sati, nitko od nas im ne vjeruje, nemoguće, ali ipak je! Na putu kući u kombiju, jedan po jedan, svi tonu u san. Deformirana lica, simfonija hrkanja. Marinu je sigurno bilo zabavno nas voziti nazad u Split. Već se dogovara nova akcija za dovršiti istraživanje - koji vrag sam raspremio jamu???

 

 

Četiri dana poslije opet se vozim prema Biokovu. Gledam oko sebe u autu i ekipa je raznolika. Dva Špiljara, Mihovilac i Mosoraš. Ana ide po ženski Špiljarski rekord, Vjetar ide "ubit vrime" dolje, a Frane, e on je ovo sve i "zakuva". Na putu Ana primjećuje da je Frani malo otekla noga od nekakvog uboda (komarac?), pa ga nagovara da stanemo na hitnu u Makarskoj da mu to pregledaju. Dok ga mi čekamo na parkingu, on hrabro kroči naprijed kroz vrata hitne, ubrzanog koraka, nepokolebivog stava – ovdje samo gubimo vrime, idemo po novu tisućicu! Nakon par minuta izlazi vidno šepajući, zabrinutog lica, dijagnoza je hipohondr..., pardon, strogo mirovanje i antibiotici. Ostavljamo pale borce i nastavljamo dalje. Osipamo i ovo malo vojske što imamo. Zbog spomenutih otežanih okolnosti dolazimo kasnije nego planirano na Ravnu Vlašku i odlučujemo umjesto da sada nosimo stvari do ulaza u jamu, odmah dignemo šator kod lugarnice i dignemo se ranije u jutro. Ana vadi lonac pun Rađinih tikvica, tajne recepture i samo za posebne prigode. Vjetar postavlja alarm za u jutro, razbacuje se nekakvim brojkama – pet, četiri, tri, još malo i trebati ćemo se dignuti prije nego legnemo. Nakon što sam omastio brk, tonem u san i spavam odlično.

 

U jutro slažemo transportne. Gledam između ostalih, tri koje su sada već mogle biti dolje i dvije sa Franinim imenom. Iznosimo sve do jame i nakon doručka ulazimo što prije, vrijeme nam brzo leti. Bez većih problema spuštamo se do dvorane i opremamo dalje do upitnika.

 

 

Tamo nastavljam dalje dok Vjetar i Ana crtaju. Nakon 60 metara ipak se spuštamo u zarušeni prostor. Kada sam prošli put ostao gore bez opreme, nisam to vidio i nadao sam se da bi mogli biti ispod zarušenog dijela. Među glonđama prolaza nema, ploča koju smo pratili nastavlja dalje ali je previše usko za prolaz. Na jednom mjestu ima manji skok gdje voda ide, ali nestaje u šljunku. Prolaza nema i nade su pale. Vjetar dovršava nacrt dok se Ana već pomalo smrzava. Najteže je biti mjerna točka, stojiš na mjestu dok ti se zima lagano uvlači pod kosti. Ipak smo na 810 metara dubine i Ana ne samo da je na Špiljarskom ženskom rekordu, već je i druga ukupno po dubini (odmah izad Buce). Iako nije članica SOM-a, pročelnica je AOM-a, pa i Mosor ima razloga za slavlje.

 

 

Raspremam prema dvorani i pred zadnji spit, kada mi je glava već vani, Vjetar me pita dali smo pogledali upitnik pored mene. Okrećem se lijevo i do mene prolaz dimenzija 5x3 metra. Stojim zbunjeno i gledam u to. Čudim se kako to prije nisam vidio, ogromno je, blizu je i nije mu teško pristupiti. Poslije sam se sjetio da kada smo se prvi put spuštali u Legoland, da smo to ipak vidjeli (na nacrtu je), prioritet je bila vertikala, zaključili smo da će to pogledati zadnji kada bude raspremao. Ipak to se zaboravilo i svaki put poslije samo se bezglavo išlo dolje u dublje dijelove, skroz zanemarujući veliki prolaz tik pored nas. Dodajem Vjetru transportnu i ulazim u upitnik. To je stariji horizontalni kanal koji je vjerovatno bio tu prije nego se urušavanjem formirala ogromna dvorana. Kažem njima gore da kanal ide dalje i oni mi se pridružuju.

 

 

U kanalu prevladava staro polu-suho blato, ono najgore vrste. Što god da taknete samo se lijepi za vas u slojevima. Nakon nekakvih 50m kanal završava pred skok od petnaest metara u još veći prostor. Moguće je da je to spoj na kanal koji se pruža okomito na ovaj. Bilo kako bilo, interesantno je jer se kreće u smjeru u kojem se ni jedan upitnik nije kretao do sada. Kreće se paralelno uz dvoranu u smjeru u kojem svi potoci iz velike dvorane idu, a tamo gdje voda ide ima najviše mogučnosti za prolaz dublje. Uz kraće "polemike" odlučujemo da nam je vrijeme isteklo i da nemamo vremena ići dalje.

 

 

Još je jedno pitanje ostalo neodgovoreno, a nameće se konstantno. Dali raspremiti jamu ili ne, odnosno dali vući za sobom sve ove transportne vani ili ih ostaviti tu za daljnje istraživanje. Pitanje nije jednostavno jer za sobom vuče činjenicu da se u slučaju da opremu ostavimo ovdje, cijela jama mora ostaviti opremljena nakon vježbe. Što znači da u narednom vremenu trebamo oformiti ekipu koja će ići dolje istražiti kanal do kraja i raspremiti i iznijeti cijelu opremu vani. Pothvat koji zahtjeva veći broj spremnih ljudi, ono čega trenutno najmanje imamo. Zbog te činjenice odlučujemo svu opremu iznijeti vani, što nama znači dug i mukotrpan izlazak, jer opreme ima, a ljudi nema. Ipak, na kraju se ispostavilo da je Komisija za speleospašavanje odlučila jamu ostaviti opremljenu. Što znači da smo još jednom opremu bespotrebno vukli vani, tj. da ćemo još jednom opremu bespotrebno nositi dolje – koji vrag smo raspremili jamu???

 

 

Nakon šest sati penjanja, natrpani transportnima, izlazimo vani. Ana proviruje kroz izlaz i pita me – reci mi molim te da nema još puno? Ne shvaćajući u mraku da je praktički iz jame već izašla. Vjetar je slijedi i u tri sata u jutro, tri beživotna tijela sjede negdje u bespuću Biokova. Nebo nikada lijepše nije bilo, stabla nošena na povjetarcu nikada skladnije nisu zvučala. Takozvani krš se u umjetničko djelo pretvorio! Često nas pitaju – zašto idete u te jame? Pitanje na koje je teško odgovoriti, i iako ima bezbroj razloga, ovo je za mene jedan od bitnijih. Osjećaj koji osjetiš kada izađeš vani se ne može mjeriti sa ničim drugim. Nigdje ne možete platiti, nigdje ne možete otići, da vam se osjetila toliko probude, da ono što je konstantno pred vama, na jedno kratko vrijeme, vidite onako kako bi to možda trebali vidjeti uvijek.   

 

Tekst: Daniel Krstulović Opara - Dane

Fotografije: Marin Glušević