Vukovi s Prokletija - 8. dio

26 Listopad 2012

Ovogodišnja je prokletijska pustolovina došla svome kraju. Naše posljednje jutro u Grebaji, zadnje buđenje s pogledom na čudesni Očnjak i zamamne Karanfile. Vukovi s Prokletija sutra će postati Vidre s Tare. Naime, na Tari će nam se do večeri pridružiti još 30-ak Mosoraša koji će pristići iz Splita na rafting. Veselim se skorom susretu s njima, ali istovremeno mi je i teško zbog odlaska s Prokletija. Svakog nas puta ove planine iznova prokletu i u sebe još zaljubljenijima učine. Snivam o što skorijem povratku među njene zanosne doline  i na njene vatrene vrhove. Istim onim žarom kao kad prvog puta slušao sam priče sarajevskih prijatelja o njima. 

Pozdravljamo se s domaćinima iz Eko katuna "Grebaja", s našom dolinom, našim vrhovima i potocima, uz obećanje da opet vratit ćemo se njima. Zadnja je prilika i za burek u Gusinju, a to se ne propušta. Tek nakon toga možemo krenuti na put. Od Plava nas na sjever prati Lim, pa preko Berana stižemo u Mojkovac gdje nas preuzima Tara, koja pod Komovima kreće na svoj 140 km dug put. U početku to je blaga riječna dolina koja potom dubi kanjon za kojeg Crnogorci znaju s ponosom reći da je nakon Grand Canyona u Coloradu drugi najdublji na zemaljskoj kugli. Negdje sam načuo da nije ni među prvih deset po dubini, ali time ništa ne gubi na ljepoti. Pogled koji se svako toliko otvara na tirkizne vode Tare svakome oduzima dah. Zbog toga se pomjera i težište u kombiju, svi žele vidjeti koje vode sutra nosit će njihove raftove, koje brzake njihova će vesla krotiti. Ovo doduše i nije onaj plovni dio Tare, gdje sutra ćemo na rafting, ali mašta za tren savlada razum.

Eno ga! Čuveni most na Đurđevića Tari. Vrijeme je i za prvu stanku nakon Gusinja. Kavica s pogledom na most oko kojeg se slijevaju rijeke turista, pogled na usku tirkiznu traku pod lukom mosta i već je vrijeme za nastavak puta. Na vijestima upozoravaju da je zbog požara koji već danima bijesne i u ovom dijelu Crne Gore zatvorena cesta preko Plužina i da se vozila prema Bosni i Hercegovini usmjeravaju nekim šumskim cesticama. To će nam zasigurno oduzeti previše vremena, pa nema smisla predugo se zadržavati.

Jurimo preko Žabljaka i Durmitora, prisjećajući se svih prekrasnih trenutaka doživljenih proteklih godina u ovom kraju. Bili smo tu i prije točno dva mjeseca, pa objašnjavamo u kombiju onima koji tada nisu bili s nama koje sve vrhove možemo vidjeti i gdje smo sve bili. Pokazujemo im Međeda, Savin kuk, Stožinu, Zupce, Prutaš… Sjaj u njihovim očima odaje sve. Napuštamo Durmitor i preko Pivske planine stižemo na Trsu. Ovdje smo i posljednjeg puta slasno objedovali, a bolje da umre selo, nego običaj. Domaća janjetina, kačamak i šopska salata, nazdravljeni Nikšićkim za što skoriji povratak.

Sad lakše podnosimo i vožnju onom šumskom cesticom kojom bi se trebali spustiti direktno na Šćepan polje. Prolaze kilometri, prašinu gutamo satima i onda napokon izlazimo na našu ciljanu cestu. Ali izlazimo u međugraničnu zonu, pa se prvo vraćamo u Crnu Goru, da bi tek onda ušli u BiH. Da nisam doživio, ne bih vjerovao.

Derutnom cesticom, koju magistralom zovu, vozimo do našeg kampa, gdje je već pristigao dio ekipe. Uz osmijehe dragih prijatelja Prokletije brzo padaju u zaborav. Preplavljen slatkim osjećajem zadovoljstva tonem u san…

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov