Na dalmatinskom Matterhornu

25 Listopad 2012

Prošle su nedjelje polaznici Mosorove opće planinarske škole posjetili Vrgorsko gorje, te su se tom prigodom popeli i na jedan od najljepših vidikovaca u dalmatinskim planinama, vrh Sv. Mihovil (1247 m), koji zbog svog piramidalnog izgleda nosi i epitet dalmatinskog Matterhorna.

Iz Splita krećemo prema Zavojanima u nedjelju ujutro u 8 sati. Zbog velikog interesa brzo se napunio veliki autobus, što nije ni bilo čudno s obzirom da i ova planinarska škola ima gotovo 50 polaznika. Stoga je većina ostalih zainteresiranih morala odustati od izleta, iako nam se ipak srećom pridružilo još 13 naših članova koji su se na izlet uputili svojim osobnim automobilima.

Nakon stanke za kavicu ili čaj na odmorištu Gornje Rašćane u Zavojane stižemo oko 10 sati. To je mjesto u vrgorskom kraju nama planinarima najpoznatije po tome što je rodno mjesto legende hrvatskog alpinizma, našeg Mosoraša Stipe Božića.

Iz sela nas put prvo vodi do zaseoka Podastine gdje započinje markirana staza prema vrhu. Prvi dio puta je podzidana staza kojom su nekada mještani Zavojana dolazili do svojih dolaca i staja u Zamagorju. Ovaj kraj oskudijeva plodnom zemljom, pa se maksimalno iskorištavao svaki komadić obradivog zemljišta. Stoga je uložen gotovo nezamisliv trud da bi se u stijeni izgradio jedan ovakav put. Izlaskom na greben napuštamo ovaj put i skrećemo desno prateći markacije po hrbatu Mihovila do njegova vrha. Sudionici izleta su odmah upozoreni da se hrbat sastoji od tri kamene glavice, da ih ne obeshrabri kad dođu na prvu pa vide da ima sljedeća još viša, pa se to isto ponovi i na drugoj.

Školarci su jako disciplinirani i usprkos objektivno zahtjevnijoj stazi uspješno savladavaju sve zapreke tvoreći za fotografiranje iznimno efektnu kolonu sa sjeverozapadnim grebenom Matokita u pozadini. U koloni su najmlađi Dea, kojoj je tek osam godina i četiri godine stariji File, dok je najstariji naš barba Siniša kojemu su 72 godine, a skakuće po planinama poput mladića. Ukupno 63 sudionika izleta.

Dobivajući na visini pogled se sve više širi. S lijeva su nam, s druge strane zabiokovske zavale, Rilić, Pelješac, Hvar i Biokovo, a s desna vidimo Veliki Šibenik, s 1314 metra iznad mora najviši vrh Vrgorskog gorja, te u daljini najljepšu planinu Bosne i Hercegovine – Prenj, te Velež.

Ruksaci su teški i zbog većih količina vode koju nosimo u njima. Vrgorsko je gorje poput većine naših dalmatinskih planina siromašno vodom, pa je potrebno ponijeti sa sobom za cijeli dan planinarenja. A zbog toga i iznimne vrućine, neprimjerene dobu godine, radimo česte stanke, pa nam je za savladavanje ovih 700 m visinske razlike bilo potrebito 3 sata.

Na vrh nije izašla samo jedna polaznica planinarske škole s kojom je požrtvovano ostala Dijana Tudorić, kolegica iz Stanice planinarskih vodiča Split.

A pogled s vrha je nagrada svima za uloženi trud. Vidi se gotovo cijela sjeverna padina Biokova, pa Svilaja, Dinara, Troglav, Kamešnica, Cincar, Tušnica, Zavelim, Vran, iza Velikog Šibenika stidljivo proviruje i Čvrsnica, pa se vide Prenj, Velež, Zelengora, Volujak, Orjen… Široki osmijesi na njihovim licima najveća su nagrada svakom vodiču.

Nakon jednosatne pauze na vrhu zbog objeda i odmora, te zajedničkog fotografiranja, silazak u Zavojane započinjemo oko 14:30h. Za točno 3 sata smo kod autobusa, pa u Vrgorac po zasluženu nagradu u vidu hladne pive na terasi hotela "Prvan".

Time je uspješno okončan i ovaj izlet opće planinarske škole, a sljedeći je ove nedjelje na Biokovu, kad se penjemo na Bukovac…

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Denis Vranješ