Vukovi s Prokletija - 4. dio

17 Rujan 2012

Noć smo preživjeli! Đuđani nam se nisu prišuljali, a vjerojatno je tome kumovalo i glasno hrkanje iz šatora br. 2. Ni šarplaninci oka sklopili nisu, pa sad rano jutro koriste za drijemanje. Mi se izvlačimo iz toplih vreća, gojzerice navlačimo na stopala i u zoru izlazimo. A pogled na Karanfile obasjane prvim zrakama sunca što nad Bjeličom proviruje obećava još jedan nezaboravan dan u Prokletijama.

Šatore ostavljamo podignute da rosa s njih ishlapi do našeg povratka i žurimo što prije krenuti prema vrhu. Prema Maja e Jezerces, najvišem vrhu Prokletija! Za to ćemo morat ući u Albaniju, jer je naš cilj udaljen neka 4 sata hoda od granice sa Crnom Gorom. Na rubu livade dolazimo do izvora vode, jedinog sigurnog na cijelom putu do vrha, pa se opskrbljujemo dovoljnim količinama za cjelodnevnu turu po krševitom terenu koja nam predstoji. Tu nam se pridružuju i naši prijatelji iz PD "Karanfili" iz Gusinja Saljo i Miro, koji će nam biti od velike pomoći na usponu.

Prvi dio staze vodi kroz gustu šumu strmo uzbrdo prema prijevoju na kojem se nalazi pogranični kamen. Putem srećemo zalutalu ovcu koja je noć provela izvan tora. Očito se sinoć izdvojila iz krda na povratku prema Zastanu i prenoćila pod jednom prevjesnom stijenom na nekih 20 min. hoda od karaule. Rastužuje me spoznaja da je pretjeranim izlovom vuk nažalost i u ovom kraju postao rijedak posjetitelj.

Kolona se zbog ranog buđenja i nedostatka kofeina gotovo u tišini uspinje u zavojima kroz šumu. I onda nakon sat vremena napokon izlazimo iz šume. Staza postaje sve položenija, kisik budi pospani mozak. Ubrzo se približavamo i prijevoju s graničnim kamenom koji leži na tlu. Graničara nema, carine nema, pa hitro zakoračimo u Republiku Albaniju. Do prije dvadeset godina to je bilo nemoguće učiniti. Ovo je bila jedna od najstrože čuvanih granica u Europi. Enver Hoxha se strašno pribojavao napada nekadašnje Jugoslavije na njegovu socijalističku Albaniju, pa su granice vrvjele vojskom i, onim po čemu je ova balkanska državica nadaleko poznata, bunkerima. Danas je srećom to tek daleka prošlost, pa su Prokletije  postale dostupne svim planinarima. Nesmetano se može penjati na sve vrhove ovog ogromnog planinskog masiva koji se rasprostire na teritoriju čak tri države. Inače, prvi su "osvajači" Maja e Jezerces bila tri britanska alpinista koji su na vrh izašli 26. srpnja 1929. a brzo nakon toga je došao svjetski rat kojeg je zamijenio hladni rat, tako da se desetljećima nakon toga nije moglo na vrh. U planini danas srećom više nema vojske. Moguće je susresti samo brojne pastire sa svojim stadima ovaca, koji prelaze s pasišta na pasište, iz jedne države u drugu, kao što su i njihovi preci stoljećima davno prije.

Kulisa koja se s prijevoja otvara pred nama nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Visoki vapnenački vrhovi koji se ogledaju u vodama jezeraca rasutih poput bisera dolinom pod nama pobuđuju maštu. Spuštamo se do prvog od njih. Tu je i jedan mali narančasti šator iz kojeg proviruje mlada Poljakinja. Kaže da su jučer pokušali uspon na Maja Jezerce, ali da nisu uspjeli. Danas neće ni pokušavati. Ne obeshrabrujemo se time. Nakon kraće pauze nastavljamo put markiranom stazom. A markacije su posebna priča. Mjestimice su izvrsno, mjestimice loše postavljene. A i one izvrsno postavljene su krivo izrađene. S dvije vanjske linije bijele boje i unutarnjom crvene boje. Mogu samo zamisliti kako ih je teško uočiti kad ovdje zapada snijeg. Moram pripomenuti da je planinarenje u ovom kraju u samim začecima, pa su ovakve greške opravdane. Iz već spomenutih razloga planinarenje  Prokletijama je bila gotovo nemoguća misija, osim onog malog kutka uokolo doline Grebaje gdje su stijene Vezirove Brade, Karanfila i Volušnice bile u cijelosti unutar granica bivše Jugoslavije , pa su predstavljale  pravi penjački raj za planinare iz svih krajeva bivše nam zajedničke države. S druge se pak strane lokalno stanovništvo zbog teška načina života rijetko bavilo planinarenjem. Za njih je odlazak u planinu bio vezan uz brigu oko stada ovaca, lova na divljač, te branje borovnica i ljekovitog bilja.

Nastavljajući put prema vrhu prolazimo pored još jednog jezerca koje je preživjelo sušno ljeto. U njemu se zrcale stijena Maja e Bojes (2461 m), još jednog prokletijskog diva. Šteta je što nemamo vremena i za njega, ali ionako treba ostaviti nešto i za nadolazeće godine. Jezera i Maja e Bojes ostavljamo iza sebe i prelazeći morenske naslage izlazimo na ostatke posljednjeg ledenjaka na Balkanskom poluotoku. Zadnja ekspedicija koja je boravila na Maja e Jezerces prije onih povijesnih odluka Inforbiroa i zahlađenja između SSSR-a i njenih odanih socijalističkih satelita poput Albanije je bila ona u ljeto 1947. koja se pod vodstvom prof. Branimira Gušića zrakoplovom spustila u Albaniju s ciljem znanstvenih istraživanja i postizanja alpinističkih dostiguća u Prokletijama. U njoj su osim prof Gušića sudjelovali i prof. Josip Roglić, te dva vrsna slovenska alpinista Župančić i Čop. Tad su senzacionalno otkrili i ovaj posljednji ledenjak na Balkanu. Od njega je danas ostao samo veći snježnik, ali nama dovoljno za radost. Tu je na stijeni netko označio i visinu „ledenjaka“ s datumom 25.09.2009. Danas je bar metar niži nego prije tri godine, a nekih pola metra više je i oznaka s visinom nastala nama nepoznate godine. Globalno zatopljenje je otopilo sve ledenjake koji su se nekad kretali prokletijskim dolinama, a ovaj još malo odolijeva.

Staza se sve teže uočava, markacije sve su rjeđe, ali srećom imamo veliku pomoć Salje na čelu kolone i Mira na začelju koju nam poznavanjem terena uvelike olakšavaju ovaj uspon. Čudesni oblici isklesani snagom prirode u okolnim stijenama u potpunosti zaokupljaju pažnju. Tu nas s visine znatiželjno promatraju i lav i zmaj. Na jednom siparu ugledasmo i snježište u gotovo savršenim konturama Lijepe naše. Tek je Slavonija kliznula nešto niže niz padinu. Tu nedaleko Hrvatske i bijelo srce prikladno leži na kamenitoj padini.

I tako korak po korak stižemo u samo podnožje vrha 5 sati od polaska sa Zastana.  Pred nama je sat uspona najzahtjevnijom dionicom staze. Tu se treba doslovno uspeti uz stijenu, pa kroz krušljiv kuloar izaći na vrh Prokletija. Ostavljamo višak stvari na sedlu pod vrhom i krećemo na završni uspon. Oprezno prelazimo skok po skok, pazeći da ne urušimo koji kamen pod nogama na one ispod nas. Mare nakon desetak minuta odlučuje da odustane od nastavka. Iscrpljena je, a i pomisao na leteće kamenje u kuloaru samo učvršćuje njenu odluku. S njom ostaje Sandra činiti joj društvo do našeg povratka s vrha. Mi ostali nastavljamo s usponom. Prelazimo sipar i ulazimo u kuloar. Držimo što je veće moguće rastojanje. Na ovakvim je prostorima teško izbjeći kamen koji pad niz strminu. Oprezno i sigurno svi prolazimo i ovu najopasniju prepreku i zaobilazeći vrh prilazimo mu sa zapada. Uskoro se pred nama otvara pogled na vrh i veliki metalni križ na njemu.

Još samo nekoliko trenutaka i izlazimo na Maja e Jezerces (2694 m), najviši vrh Prokletija, odnosno Bjeshket e Nemuna, kako Proklete planine nazivaju u Albaniji. Pogled se pruža unedogled. Vidimo cijeli masiv Prokletija, impresivne vrhove u Albaniji, Crnoj Gori i na Kosovu, slikovite doline Valbona i Thethi u Albaniji, a daleko na sjeveru i Gusinje iz kojeg smo krenuli prema vrhu. Primamo čestitke od strane naših domaćina, međusobno si čestitamo, ispisujemo naša imena u upisnu teku, a usput neka od već zapisanih i prepoznajemo. Metalni je križ bio iskrivljen, vjerojatno pod težinom snijega ili udarima vjetra, te sad opet uspravljen dominira vrhom. Ostavljam na njemu trag u vidu Mosorove naljepnice s grbom, pa slijedi beskonačno fotografiranje, zajedničko, pojedinačno, sa zastavama i bez njih.

Uživamo u pogledu dok se krijepimo zalihama iz ruksaka. Čak je i vode puno ostalo. Veći smo dio puta proveli u sjeni, pa se nije previše ni znojilo, ni žednilo. Sve je to kumovalo tome da ovaj uspon uvrstim u red najljepših u životu. Mislim i na našu Meri i Teu koje bi sad u ovim trenucima trebale biti negdje na Popadiji i uživati u darovima koje prokletijske zelene padine pružaju.

Vrijeme na vrhu neumitno teče, pa prebrzo stiže i trenutak povrataka. Oprezno se spuštamo, niz kuloar silazimo i prema Zastanu nastavljamo. Korak sve više ubrzavamo, o večeri razmišljamo, raspravljamo… Netko je putem spominjao pizzu i nakon određenog vremena nisam mogao prestat misliti na nju. Na Zastan stižemo prije povratka naših domaćina sa šarplanincima, šatore rastavljamo i niz dolinu Ropojana prema Gusinju hitamo. Pizza je pojedena, pive ispijene, u Grebaju se raspjevani vraćamo. "Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…"

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov, Raif Parduzi i Denis Vranješ