Vukovi s Prokletija - 3. dio

12 Rujan 2012

Novo jutro, novi izazov. Danas bi trebali krenuti prema Maja e Jezerces, najvišem vrhu cjelokupnog Dinarskog gorja i našem primarnom cilju ovogodišnjeg izleta u Prokletije. Još sinoć su mi Meri i Tea priopćile da bi radije ostale u Grebaji i otišle na onu turu po Volušnici i Popadiji koja je nas očarala četiri godine ranije.

Jučerašnji uspon je ostavio traga i u potpunosti razumijem njihovu odluku. Tim više što sam siguran da će i njima dvjema biti lijepo kao i nama na putu prema Maja e Jezerces.

Plan je jutro iskoristiti za odmaranje i svojevrsno skupljanje energije za poslijepodnevni put do Ropojanskog Zastana gdje planiram da podignemo logor. Otišli smo ujutro do Gusinja, pojeli izvrstan burek, popili kasnije gotovo podjednako dobru kavicu, prošetali gradićem i sreli se s našim domaćinima iz PD "Karanfil" Saljom i Mirom, koji će nam se sutra na Zastanu pridružiti na usponu na Jezerce. Gusinje je gradić na kraju svijeta. Granice su presjekle nekadašnje karavanske putove prema Skadru i jedina je prometnica ona koja ga preko Plava i Andrijevice povezuje s ostatkom Crne Gore. To je zasigurno ponajviše utjecalo na izraženu emigraciju iz ovog kraja. Stoga ni ne čudi podatak da broj Gusinjana u New Yorku i okolici višestruko nadmašuje broj današnjih stanovnika Gusinja. Od Salje čujemo da je u izgradnji nova cesta prema Podgorici koja bi znatno skratila putovanje žiteljima plavsko-gusinjske kotline do crnogorske metropole I dalje prema moru. U nadi da će ta dugo iščekivana prometnica vratiti život u ovaj kraj, u poslijepodnevnim se satima vraćamo u dolinu Grebaje. Treba spremiti ruksake za ovu dugu turu i ponajviše za noć u planini.

Na putu prema selu Vusanju na samom početku doline Ropojana prolazimo pored Alipašinih izvora, a to je mjesto koje se ni u kom slučaju ne smije preskočiti kad ste u posjetu ovom kraju. Tu na samom podnožju Vezirove Brade izvire vode i stvara brojna bistra jezerca. Šteta samo što nema dovoljne ekološke osviještenosti kod posjetitelja izvora, jer je okolica onečišćena smećem, a posebice brojnim plastičnim bocama. Naglas razmišljamo o tome kako bi i ovdje trebalo uvesti naknadu za povratnu ambalažu. Bar bi se u određenoj mjeri vratio sjaj ovom biseru prirode. Voda iz ovog najizdašnijeg prokletijskog izvora utječe u Grlju i tvori Vruju koja se kod Gusinja sastaje s rječicom Grnčar i pod imenom Ljuča utječe u Plavsko jezero, a iz njega izvire kao rijeka Lim. Uh, koliko sam muke imao da sve to upamtim, a tek ćemo doći do Skakavice i njenog vrela.

Nastavak vožnje nas dovodi u Vusanje. Mirno seoce, drvena munara, stara arhitektura izmješana s modernom. Nekadašnji objekt pogranične policije u selu danas zjapi prazan. Tu smo prošlog puta pred ovim sad ruševnim zgradama ostavili automobile. Spuštamo se nešto niže, sve do vodopada Grlje. Voda huči, ali ništa se vidljivo ne prelijeva preko kamene barijere, Suke. Suša je i ovdje ostavila traga. Tu se inače za proljetnih mjeseci obrušava voda Skakavice u 20-ak metara duboko grotlo Grlje, koje vjerojatno ime duguje izgledu grla koje guta svu tu silnu vodu. Nekih 200 metara niže od Grlje voda opet izbija na površinu i dalje mirno teče kao rječica Vruja prema Gusinju. Malo smo pratili kanjon Grlje, ali nismo pronašli mjesto na kojem su navodno strane kanjona tako blizu jedna drugoj da se može preskočiti na drugu stranu.

Nastavljamo dalje dolinom Ropojana prema Zastanu. Ropojana je dolina alpskog stila, stisnuta između strmina Vezirove Brade s jedne i Bjeliča s druge strane. Tu je nekad u prošlosti egzistirao već spomenuti drevni karavanski put iz Skadra do Peći i dalje prema Carigradu. Bujice su prije dvije godine razrovale put, pa je danas Ropojanom moguće proći samo pješice. Putem smo zastali pored Oka Skakavice, krškog vrela čudesne tirkizne boje. Tu izvire ona rječica Skakavica koja ponire u grotlo Grlje, a ime je navodno dobila jer izgleda poput velikog oka okruženog šumom, koja tvori svojevrsne trepavice oko njega. Još jedno crnogorsko gorsko oko!

Nažalost, kao i Alipašini izvori I okolica ovog izvora je onečišćena vrećama smeća, koje su uz to životinje potrgale i razasule svugdje unaokolo. Nastavljamo dalje dolinom Ropojana prema našem današnjem cilju. Tragovi glacijalne erozije su vidljivi na svakom koraku što i ne čudi s obzirom na činjenicu da se ovdje nekad spuštao 20-ak kilometara dugi Vrujski ledenjak, koji se potom kod Gusinja stapao s ledenjakom koji se pružao plavsko-gusinjskom kotlinom i koji je bi najveći na Balkanskom poluotoku.

Napuštamo Ropojanu, skrećući ulijevo uz Bjelič. Još malo i stižemo na Zastan. Ukliješten između okolnih divova, kojima dominira jedan od najviših crnogorskih vrhova Maja Rosit (2523 m), smjestila se prostrana livada Zastana s napuštenom pograničnom karaulom.

Danas se njome koristi jedna mlada obitelj iz Vusanja koja tu tijekom ljetnih mjeseci čuva svoje ovce, krave i konje. Kad smo stigli i šatore počeli podizati na naizgled savršenom mjestu iznenada se pojavi jedna kokoš. Na putu prema obližnjem izvoru u susret nam dođe i jedan konj. Uskoro se i iz planine začuju ljudski glasovi. Vraćaju se doma naši domaćini sa svojim blagom. Prvo je stigla gospođa sa svoja dva sinčića i tu je s obzirom na činjenicu da ne zna crnogorski od velike pomoći bilo to što Rajko govori albanski. Saznali smo da će se uskoro s ovcama sa ispaše vratiti njen suprug s dva šarplaninca. Svi su uokolo počeli pogledavati gdje bi se mogli skloniti u slučaju potrebe. Neki poglede nisu spuštali sa svojih štapova, neki su suzavac privukli bliže sebi, a neki su "zaštitu" pronašli u šatoru. Ipak je bliski susret sa šarplanincima prošao bez posljedica. Vlasnik nam je objasnio da ih zbog vukova i medvjeda ne može vezati tijekom noći, pa nam ne može jamčiti da nas neće potapšati po ramenu kad tijekom noći stisne mjehur. Stoga smo uzeli onako razapete šatore u ruke i trk nekih 200 metara na drugi kraj livade. Kaže vlasnik da mu tamo psi ne zalaze kad sunce ode na počinak. Vjerojatno se boje vukova i medvjeda.

Ognjište je napravljeno, drva prikupljena i vatra zapaljena. Bar će nas malo ugrijati prije sna. Karanfili nasuprot nas tonu u noć. Polako i naši se kapci sklapaju…

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Raif Parduzi