Opet na Prenju

03 Kolovoz 2012

I ove smo godine bili na Prenju. Nakon 2009. i prvog Mosorovog posjeta "kralju bosansko-hercegovačkih planina", kad smo s Crnog polja, preko Vlasnog dola stigli na Jezerce i popeli se na Zelenu glavu, Otiš i Taraš, 2010. kad smo preko Tisovice izašli na Vrutak i popeli Veliku kapu, Otiš i Lupoglav, te 2011. kad smo s Rujišta krenuli na Bijele vode i sutradan se popeli na Zelenu glavu i Otiš, na red je došla najteža i najzahtjevnija prenjska i BiH planinarska staza. Ona koja s Neretve kroz Mostarsku Bijelu i preko Grabovčića vodi na Barni do i dalje na Lupoglav. Visinska razlika veća od 2000 metara, putem jedina pitka voda u podnožju planine, planinarskih skloništa nema, a zbog svega toga se staza sasvim razumljivo iznimno rijetko koristi, pa je poprilično zarasla i zapuštena i stoga od svih svojih posjetitelja uz izvrsne fizičke, zahtjeva i izvrsne orijentacijske sposobnosti.

 

 

Iz Splita krećemo u ranim subotnjim satima. "Dalmatinom" jurimo prema Vrgorcu, ali zbog poduže stanke na graničnom prijelazu Crveni grm zbog smjene BiH graničnih policajaca ili carinika (svejedno), u Mostar stižemo sa satom zakašnjenja. Tu nam se pridružuje Jasmin Drače, član PSD "Prenj" i pripadnik mostarske stanice GSS-a, koji će u okviru priprema za svoj skorašnji uspon na Mont Blanc  ova dva dana provesti s nama.

 

 

Na mjestu gdje Mostarska Bijela utječe u Neretvu napuštamo autobus, teške ruksake pune vode stavljamo na leđa i prateći tok Bijele krećemo u pustolovinu. Nakon pola sata staza prelazi na istočnu obalu Bijele. Sad je Bijela više potok, nego rijeka, ali sutra će nam predstavljati najveću moguću radost. Staza se kroz grabovu šumu sve strmije uspinje.

 

 

 

Prošlog je puta bila u puno gorem stanju. Netko je u ova dva mjeseca poprilično očistio od granja koje je gotovo u potpunosti zaklanjalo stazu. Bar do Grabovčića, jer nakon prolaska kroz to davno napušteno selo staza opet poprima onaj oblik po kojem je pamtim s izviđanja. Srećom, u njoj bar pronalazimo prijeko potrebnu hladovinu. Ionako teška staza bi bila pretežak zalogaj za sve nas da smo je morali proći izloženi nemilosrdnim sunčevim zrakama.

 

 

Dobivajući na visini mijenja se i šumski pokrivač. Negdje na oko 1000 metra iznad mora bukva zamjenjuje grab. Bukova šuma sve je gušća, prepuna starih, visokih stabala, nerijetko srušenih posred staze. Kao da smo u prašumi! Prelazimo i opožarene površine prepune izgorjelih starih munika, što sad poput kukaca puze ovim padinama. Grom ili čovjek, više nije ni važno. Tužno je vidjeti ove šumske divove nagorjele kore i osušenih grana.

 

I onda gotovo 9 sati od polaska stižemo na Barni do. Čak 3 sata sporije od planiranog, pa Lupoglav ostavljamo za sutra isprativši ga na počinak.

 

 

Šatori raznolikih boja ukrasiše zelenu livadu Barnog dola, a miris vatre se logorom širi i sve poziva bliže ognjištu da se ugrijemo i štogod na vatru bacimo. Ipak večeras nema ništa od dugog sjedenja uz vatru. Umor brzo sve savlada i logor u san utone.

 

 

Dok prve zrake sunca nad Lupoglavom stidljivo proviruju, pospani planinari, mirisom kave nošeni iz svojih šatora izlaze. Ruksaci se pune preostalom tekućinom, sve ostalo na Barnom dolu ostavljamo i na dvosatni put prema vrhu krećemo. Kolona se siparom, gotovo po izohipsi kreće, izbjegavajući dolce okružene šumom u podnožju ovog nepreglednog sipara. Ovakav je teren uvijek nezgodan za prijelaz, ali energiju je potrebno sačuvati. Zalihe vode se neumitno troše, pa samo za krajnju nuždu ostavljamo u pričuvi bunar na Barnom dolu i dezinfekcijske tabletice za zelenu vodu iz bunara. Prošlog smo puta na izviđanju u okviru pripreme izleta prema vrhu krenuli kroz tu šumu pod nama i izgubili puno vremena prelazeći iz dolca u dolac, zaobilazeći ili probijajući se kroz gustu šumu munike i izgorjelu klekovinu. Stoga sam još tog dana odlučio da na vrh krenemo siparom i izbjegnemo ovaj teren, još teži od samog sipara. Doduše, zbog toga nećemo posjetiti grob dvojici od trojice stradalih prvih zimskih osvajača Lupoglava, koji su tu u lavini okončali svoje živote u veljači 1970. i kojima svake godine drugog vikenda u veljači u spomen kreću kolone planinara, istom ovom stazom kojom i mi ovog vikenda kročimo, da im počast odaju. To su bili Zijo Jajatović, Ilija Dilber i Milorad Stjepanović, a potonja dva su po pronalsku njihovih tijela 11.07. te iste godine sahranjena baš tu u Barnom dolu. Zijo je po želji obitelji spušten s Prenja i sahranjen u Sarajevu.

 

 

Sipar prelazimo, prema hladovini hitamo da u njoj predah pronađemo. Sve to vrijeme Ovča nas s desna znatiželjno promatra. Kao da se ne može načuditi ovoj čudnoj družini koja je napustila more, plaže i odlučila prevaliti toliki put, toliku visinsku razliku savladati, da bi tek sat-dva u pogledu s vrha uživala. Doista smo čudni mi planinari. Nerijetko i sami sebi.

Nakratko pred grotlom jedne jame zastajemo, a na njenom dnu snijeg bliješti i čežnjom nas ispunja. Kako bi sad bilo lijepo rashladiti se u tim debelim naslagama snijega. Da su samo malo bliže!

 

 

Sad treba ostaviti sanjarenja sa strane i prema Lupoglavu nastaviti put. Skupljamo snagu i na završni uspon krećemo. Prelazimo travnate padine, izlazimo na stazu kojom smo prije dvije godine izašli na vrh iz smjera Vrutka, putem zastajemo uživati u pogledu na cirk Poljica i zid Botina nasuprot njih, te negdje oko 09h stižemo na vrh Lupoglava. Te 2010. nismo imali sreće s vremenom. Oblaci su skrili ovaj najljepši prenjski vrh i pogled s njega i time samo produbili našu želju za njim. Danas je sunčan, vedar dan. Doživjeti ćemo Prenj u svoj njegovoj raskoši, a za daleke poglede ostat ćemo ovog puta uskraćeni. Vruće je i izmaglica ispunjava zrak, ali većini je ovo prvi posjet Prenju i bit će u mogućnosti uvjeriti se u to zašto Prenj nazivaju najljepšom planinom u Bosni i Hercegovini. Kraljem planina! Hercegovačkim Alpama!

 

 

Na vrhu nema više metalne zastave s natpisom "Lupoglav 2102", samo kameni humak i plastična kutija s vlažnom upisnom tekom pored njega. Pogled bježi u krug, leti po prenjskim dvijetisućnjacima. Svi su nam u vidokrugu. I najviša Zelena glava i njegov prvi susjed Otiš, Osobac što viri iza njih, Botini, Velika kapa, Erač, Ovča koja nas već dugo prati, Herač i Vidina kapa na koje ćemo ubrzo zakoračiti, ali i Kerač, vjerojatno jedanaest prenjski dvijetisućnjak.

Pristižu polako svi na vrh. Dvadeset i dvoje nas je na Lupoglavu. Najmlađem Anti je tek petnaest, a najstarijem Siniši su sedamdeset i dvije godine. Osmijeh s kojim je stigao na vrh je najveća nagrada svakom vodiču. U tim trenucima iznova shvatim zašto volim ljude voditi u planine. Zna u tome biti i teških trenutaka, ali uvijek lijepi brzo zasjene ružne.

 

 

Nepristojno prstom pokazujem prenjske vrhove, cirkove, doline… Neće mi Prenj zamjeriti. Zna koliko mi znači.

Odmaramo se, uživamo i donosimo odluku da jedna grupa nastavi po planu prema Vidinoj kapi i Heraču, a ostali se s Gordanom spuste istim putem natrag na Barni do.

 Spuštamo se na sedlo između Lupoglava i Kerača, pa strmo uzbrdo prema Keraču (2030 m). Putem se osvrćemo, pogledom pratimo kolonu naših prijatelja na silasku prema Barnom dolu. Brzo prelazimo Kerač, pa prema Vidinoj kapi hitamo. S lijeve strane nam je amfiteatar u koji bi se kasnije trebali spustiti na povratku prema logoru, a s desne strane nam se otvara pogled na Has, Cetinu (Cvitinu) koja s ove strane ne izgleda ni približno tako atraktivno kao kad je promatramo iz Jablanice, na Lučine, Zakantarje, Crnoglav… Vjetar puše gotovo cijelim putem, pa bar donekle olakšava put ovom krškom goleti. Prolazimo i Vidinu kapu (2032 m), Heraču sve smo bliži.

 

 

Prvi se dogovaraju našaliti i ostale uvjeriti kako taj prvi vrh nije Herač, već onaj nešto zapadniji. Tek mojim dolaskom saznaju da je doista tek onaj drugi "pravi" vrh, pa uz smijeh nastavljamo dalje na Herač. I onda nakon 2h hoda od Lupoglava stižemo na Herač (2046 m). Vrh je također označen samo kamenim humkom i pruža prekrasan pogled na dolinu Bijele koja je duboko tu pod nama i kraljevu kraljicu – Čvrsnicu.

 

 

Vremena za duže zadržavanje nema. Još nas čeka dug put prvo do Barnog dola, pa onda i do Bijele. Umjesto amfiteatra pod Vidinom kapom, krećemo odmah nizbrdo prema Stajetinama, pa zaobilazeći jedno kameno rebro što se spušta s ovog hrbata od Lupoglava do Herača, sretno i spretno izlazimo točno na logor. 

Od Jelene saznajemo da je Gordan s ostatkom grupe krenuo prema Bijeloj pola sata pred naš dolazak. Zalihe vode su se istrošile, pa je trebalo izbjeći opasnost od dehidracije i što prije se spustiti u podnožje. Nismo ni mi predugo ostali na Barnom dolu. Tek toliko da se malo odmorimo, nešto prezalogajimo, raspremimo šatore i krenemo nizbrdo za kolonom.

 

U Bijelu smo stigli nakon tri sata silaska i odmah se bacili u osvježavajuće hladnu vodu potoka, umor da skinemo s leđa. U Mostaru se oprostismo od Jasmina uz želju da se uskoro opet negdje sretnemo u planini ili na moru, nadomak Čitluka i hladnom pivom nagradismo svoja suha nepca za ova dva žedna dana, a autobus jedva dočekanom porcijom ćevapa s kapulom, pa u Split stižemo oko ponoći.

 

Ovim smo u četiri godine bili na šest, ako uključimo i Kerač možda sedam, prenjskih dvijetisućnjaka. Još su četiri preostala, a na jedan od njih će Mosoraši i naši prijatelji već sljedeće godine…

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Denis Vranješ