Po Durmitoru - 2. dio

12 Srpanj 2012

PDFIspis

Dan2malaOsvanulo je obeshrabrujuće jutro. Gusti su se oblaci nadvili nad stijene Savinog kuka koje bi inače prve ugledali po izlasku iz kuće. Sad više nema ni potrebe za žurbom. Odosmo mi ranoranioci do Žabljaka na prvu jutarnju kavicu i to opet do "Lune“, gdje smo sinoć slasno objedovali. Putem zastajemo tek pred pekarom uzeti primamljive kolače od borovnice. Njami! 
Sjedamo s kolačima u rukama za stol i naručujemo. Neki bijelu kavu, neki kavu s mlijekom. Ovi prvi ni ne slute što će dobiti zajedno s kavom. Ni manje, ni više, nego i doručak u vidu skorupa u kavi. I to ne malo skorupa, koji eto kao slučajno "utekao" dok se mlijeko ulijevalo u šalicu. Tu je bilo dovoljno skorupa za pristojan obrok koji zatomljuje glad. Neki skupljaju hrabrost i uz ispijanje kave žvaču skorup, drugi nemaju dovoljno hrabrosti, pa iznova naručuju. Ovog puta kavu s mlijekom.
Do povratka u Razvršje već se ustao i ostatak ekipe, pa im objašnjavam da nema smisla ići u planinu po ovakvom vremenu. Ionako ništa ne bismo vidjeli, a ovdje moramo pogledati ono po čemu je Durmitor poznat gotovo podjednako kao po svojim vrhovima. To su durmitorska jezera kojih ima čak 18.
 
Dan0202
 
U međuvremenu dolazi i Mišo koji obećava danas riješiti problem sa začepljenom tuš kabinom u jednom od naših apartmana. Moram pripomenuti da je bila začepljena i prije našeg dolaska, a takvom je ostalo i do trenutka našeg odlaska. U Crnoj Gori je još uvijek sve uspavano, bez obzira na ubrzani razvoj turizma. I vjerojatno će još dugo potrajat taj san, koji pretpostavljam odgovara samo nama planinarima željnima mira i tišine. Prije polaska nas upućuje na svoju novu stazu prema izvoru Točak s kojeg se možemo spustiti do Crnog jezera. Sugerira i odlazak prema Međedu, ali mi to isto ne sugeriraju i oblaci na Međedovim leđima. Pristojno ga saslušam, iako sam već čvrsto odlučio s Točka spustiti se do jezera. Danas je dan za obilazak durmitorskih "gorskih očiju". I taman po dolasku na početak staze začuh za jednom klupom poznat glas. To je Adi iz zadarske "Paklenice". Spremaju se za Međeda, ali kako kaže, sukladno tradiciji Zadrani uvijek kreću zadnji u planinu. Poželimo jedni drugima sreću i nastavimo puteljkom koji vijuga prema šumi. Na Točku kraća stanka da se napijemo hladne izvorske vode, pa strmo nizbrdo do obala Crnog jezera. Putem susrećemo tek jednu grupu. I opet naši! Ovog su puta to bili Osječani. 
I onda stižemo na Crno jezero, s čije se obale pruža prekrasan pogled na tamnozelenu površinu jezera u kojima se zrcale guste šume jele i borova, a poviše stijene Međeda i Crvene grede.
 
crno_jezero
 
Crno je jezero ledenjačkog podrijetla, a sastoji se u biti od dva manja jezera, Velikog i Malog jezera, povezanih uskom prevlakom širine svega 60 metara koja ih u vrijeme niskog vodostaja razdvaja na dva zasebna jezera. Najveća dubina Velikog jezera je nekih 26 metara, dok je Malo jezero duplo dublje. Ali zato Veliko ima dva puta veću površine i isto toliko manju zapreminu. Ukupna je površina jezera 0.515km2, čime je iza Plavskog jezera na istoku Crne Gore, drugo isključivo crnogorsko jezero po veličini.
 
Dan0203
 
Šečući stazom prema mjestu nekadašnjeg restorana, gdje smo namjeravali popiti kavu, susrećemo se s našim Prizmićima koji su u Žabljak stigli u četvrtak, pa zajedno nastavljamo prema dugo iščekivanoj kavi. A tamo zatječemo samo zgarište nekadašnjeg restorana. Nije nam bilo suđeno! U tim trenucima tuge za izgubljenom kavom, prilazi nam i rendžer nacionalnog parka, koji nam naplaćuje ulaznice.
 
Dan0204
 
Da bi lakše podnijeli razvoj događaja Vinko odlazi do auta po bocu rakije od lincure i nakon par gutljaja naizgled svi brzo zaboravljaju na kavu. Nakon podužeg uživanja u pogledu na jezero i Međeda koji bdije nad njim, nastavljamo put prema još jednom durmitorskom biseru, Zminjem jezeru. Put nas većim dijelom vodi pored Mlinskog potoka, jedine stalne pritoke Crnog jezera. Prolazimo pored mlinice i mostića preko kojeg smo prošlog puta krenuli prema Lokvicama.Pred sami dolazak na jezero prolazimo i samim rubom prašume.
 
Dan0205
 
Zminje je jezero smješteno na nadmorskoj visini od 1520 m i gotovo na samom izvorištu vrela Mlinski potok.
Prizor koji nas dočekuje na obali jezera zasigurno neće biti lako zaboraviti. Mirna površina puna lopoča, a svugdje uokolo gusti pojas smreke iznad kojih se smjestila Crvena greda. Pravo "gorsko oko"!
 
Dan0206
 
Tu radimo podužu stanku. Na stolove vadimo zalihe hrane i pića, kao da želimo što duže ostati na ovom čarobnom mjestu i uživati u ovom spokoju.
Nastavak nas puta vodi natrag na obale Crnog jezera. Sad treba obići cijelo jezero stazom koja se u dužini od 3,5 km obavija oko njega. Putem nailazimo i na brojne informativne ploče iz kojih se može dosta naučiti o životu jezera i okolne šume. Stižemo i na Čelinu, koja u proljeće napaja Malo jezero vodom iz Međeda. Tad se često na stazu ruše i slapovi visine do 15 metara, a samo najhrabriji se odvaže proći stazom kroz pjenušavu zavjesu.
 
Dan0207
 
Inače, jezero je neobično i po još jednom detalju. Ljeti se voda preljeva preko prevlake Struge  iz Velikog jezera u Malo, a zimi iz Malog u Veliko jezero. Ali tu nije kraj neobičnostima. Zimi ta voda iz Velikog jezera otječe Otokom prema Žabljaku, ponire i opet izbija u Tari. Ljeti voda iz Malog jezera ponire i izbija u rijeku Komarnicu, koja utječe u Pivu. Ta neobična pojava se naziva bifurkacijom.
 
Dan0208
 
Prije povratka se osim naših vjernih ljubimaca Lune, Maze i Rine, okupao i jedan dvonožac. U jezero je uskočio i naš Marinko. Temperatura vode je nekih 24°C, pa nažalost i ne pruža toliko željeno osvježenje, ali sigurno je vrijedilo pokušati. Još nam preostaje samo povratak do Razvršja, ali kako to uobičajeno i biva povratak je uvijek teži i naporniji. Nikad kraja, a još nam i gromovi iz daljine prijete! Ali bar stižemo prije kiše, koja se ubrzo sruči na naše malo naselje. Sretni i zadovoljni što nas je poštedjela i omogućila nam da uživamo u ljepoti ona dva durmitorska bisera. Navečer u "Luni" susrećemo Zadrane. Pljusak ih je sustigao na Lokvicama, a i imali su prigodu vidjeti kako grom "struji" po hrbatu Međeda. Još sam zadovoljniji odlukom da današnji dan provedemo u podnožju Durmitora. A večera je opet ispunila sva naša očekivanja, pa i više od toga.
S osmijehom odlazimo u san. Sutra nas očekuje najdublje skrivana tajna Crne Gore – kanjon Nevidio
 
Tekst i fotografije: Denis Vranješ