Po Durmitoru - 1. dio

02 Srpanj 2012

Nakon godine ipo od posljednjeg posjeta Durmitoru, eto nas opet na cesti prema tom najsjajnijem dragulju crnogorskih planina. Ovog se puta sudbina svojski potrudila da opet pohodimo tog diva Dinarskog gorja, jer nam je po godišnjem programu društvenih izleta za nadolazeći produženi vikend na repertoaru trebao biti Triglav.

Iz Splita krećemo petak u ranim jutarnjim satima, a pred nama je 383 km asfalta do Žabljaka (1455 m), gradića na najvišoj nadmorskoj visini na Balkanskom poluotoku. Prolazimo Makarsku, Neum i prvu granicu, Dubrovnik, drugu granicu na Brgatu, Trebinje, treću granicu na Ilijinom brdu, Nikšić, Šavnik…Putem dvije poduže stanke, prva za kavicu s Dubom na Baćinskim jezerima. Srećom, u autu nosi zastavu, koju mi zaboravljamo ponijeti sa sobom iz Splita, pa joj obećavamo da će za nagradu biti tagirana sa zastavom na vrhu. Druga stanka je negdje oko Slanog i nju koristimo za „osvježenje“ u pretoplom moru. I tako u Žabljak stižemo tek negdje oko 15h. Raspoređivanje po sobama, ručak od spize koju smo donijeli sa sobom, pa odmor od puta. U međuvremenu dobivamo poruku od ekipe koja je kombijem krenula oko 9:00h iz Splita, da će produžiti do manastira Ostrog. Sad nam je preostalo previše slobodnog vremena do sumraka, pa bez previše nagovaranja uvjeravam ekipu da otiđemo na Prutaš.

Prutaš se smjestio u zapadnom dijelu durmitorskog masiva i sa svojih 2393 m je jedan od najviših vrhova ove veličanstvene planine i jedan od čak 48 vrhova viših od 2000 metara. Svojim je izgledom zapadne strane bez sumnje najosebujniji durmitorski vrh. Ova osebujnost proističe iz njegovog geološkog sastava, bezbrojnih slojeva vapnenca između kojih su utisnuti slojevi lapora smeđosive boje i pješčenjaka zelenkasto sive boje. Zbog atmosferskih utjecaja slojevi lapora i pješčenjaka se brže troše od onih sastavljenih od vapnenca, pa ovi potojni slojevi ostaju na površini izbočeni poput brazda. Stoga ova strana Prutaša izgleda poput snopa prutova, pa je sasvim razumljivo iz kojih je razloga dobio svoje ime.

Dok se automobilima uspinjemo prema Sedlu iz daljine nama prijete gromovi nad Sinjajevinom, ali ipak nastavljamo put jer na zapadu nebo izgleda obećavajuće. Uspon započinjemo iz Todorovog dola, koji se smjestio na nekih 20-ak kilometara od Žabljaka na cesti prema Trsi. Todorov do je visoravan koja se pruža klasičnim dinarskim smjerom pružanja sjeverozapad-jugoistok, a sa svojih 1900 m iznad mora najviša je visoravan na području Durmitora, na koju u ovo doba godine pastiri na ispaše izvode svoja brojna stada ovaca i krava.

Iz njega kreće i najkraći markirani uspon na Prutaš i to od vrela Pištet s koritima za napajanje blaga. Tu je tik pod njim i malo jezerce, točnije sezonska lokvica, u koju Luna ne oklijeva uskočiti. Ne oklijevamo ni mi to popratiti foto-aparatima i kamerom, kao uostalom i ovaj doista jedinstven prizor zapadnih obronaka Prutaša. Informaciju o početku staze dobivamo od strane simpatičnog pastirčića koji s knjigom u ruci čuva svoje stado ovaca, jer nam je pogled s markacije odvratio natpis "Prodajem sir i skorup“ na obližnjem katunu.

Uspinjemo se vrlo strmom padinom stiješnjenom između Prutaša i obližnje Grude, a eho koji se stvara u liticama Prutaša svako toliko zbuni Rinu koja netremice zuri u stijene očekujući da nas svakog trena ugleda u labirintu kamenja i klekovine. I onda stižemo na prijevoj između Prutaša s naše desne i Grude s naše lijeve strane, a pogled na Planinicu i Bezimeni vrh s druge strane Škrke nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Bezimeni vrh je drugi najviši vrh cijelog masiva i nalazi se tik do Bobotovog kuka, pa s dodatnim dobivanjem na visini uskoro možemo očekivati da ugledamo i tog gorostasa Dinarskog gorja. Škrčka jezera nažalost ne možemo vidjeti s ovog sedla, ali to ne umanjuje ljepotu prizora.

Nastavak uspona je tehnički nešto zahtjevniji, jer se uspinjemo uz stijenu koju je potrebno savladati i uz pomoć ruku. Marijani je dovoljno za danas, dostigla je svoj visinski rekord, a tu na prijevoju uz nju ostaje Daba. Mi ostali nastavljamo s usponom.

Još je preostalo svega dvadesetak minuta do vrha, a teren uskoro postaje položeniji. Izlazimo na dol pod samim vrhom s kojeg se pruža prekrasan pogled u smjeru istoka na Šarene pasove. Još jedno geološko čudo Durmitora. Sad nam pogled leti  i na Bobotov kuk i Đevojku i MInin bogaz i ostale durmitorske divove. Ako bude sreće s vremenom gore ćemo u ponedjeljak ujutro. Na tu Sou nebesku, kamene stupove za koje su drevni Durmitorci vjerovali da drže samo nebo da ne padne na zemlju.

Za nekoliko trenutaka izlazimo na vrh Prutaša, omamljeni pogledom koji se pruža južnom stranom Durmitora sve dolje do Zupca i Sedlene grede. Poglede stremimo i prema BiH gorostasima Magliću i Volujku na zapadu. Upisujemo se u teku, a na metalnoj kutiji ostavljamo naš trag u vidu naljepnice s Mosorovim grbom, pa nakon zajedničke fotografije hitamo natrag prema Dabi i Marijani.

Dok stignemo na prijevoj, oni će već krenuti natrag prema Todorovom dolu, a za nama će krenuti gusti oblaci koji su prvo skrili Planinicu, da bi nam se već za pola sata prišuljali za leđa. Srećom ništa od kiše, jer je padina ispunjena siparom ionako dovoljno zahtjevna na silasku i bez skliskog kamenja.

Do automobila stižemo u sumrak, pa jurimo natrag prema Žabljaku. Gladna usta treba zasititi najfinijom crnogorskom hranom u našem sad već tradicionalnom odredištu „Luni“.

Kačamakom i Nikšićkim zadovoljno punim želudac, kao što sam svega nekoliko sati ranije dušu napunio vidicima s Prutaša. Stigao je s kombijem i ostatak naše ekipe, pa nakon što se okrijepiše cicvarom, kod njih u apartmanu riješimo komunikacijske probleme (razgovor na crnogorskoj mreži je basnoslovno skup) i  upoznam ih s planom za sutra. Ako bude lijepo vrijeme Savin kuk i Šljeme, inače đir po durmitorskim jezerima…

Tekst i fotografije: Denis Vranješ