Kanjon Rakitnice

14 Lipanj 2012

"Žele, čita san da je više ljudi bilo u svemiru nego kroz Rakitnicu.

Je, ali u svemiru nije bila mornarica.

E, onda ja nosim kaić!"

 I tako je krenulo. Žele je bio inicijator. Jedini je bio u kanjonu, gornjoj trećini, često pričao o njegovoj ljepoti i stvorio "bubu" koja nam je dvije godine zujala po glavi, čekajući pogodan termin za ovu adrenalinsku avanturu.

 

Rijeka Rakitnica je lijeva pritoka Neretve, izvire ispod istočnih obronaka Visočice, na visini od oko 1300 m n/v i duga je oko 30 km. Protiče kroz sela Rakitnica i Šabići i urezuje kanjon izmedju Bjelašnice i Visočice koji počinje na mjestu na kojem se u Rakitnicu ulijeva Tušilački potok. Odronjene stijene, poneke od više desetaka metara zatvarale su kanjon, ali voda je milijunima godina pronalazila put. Onda se pojavio čovjek, otkrio ovaj svijet i stvorio misli o nečemu natprirodnom, surovom, opasnom....

I to je bio izazov! Ekipa sastavljena od 7 gorskih spašavatelja i jednog speleo ronioca, koja je zajedno sakupila više od 400 godina života, protkanih zajedničkim druženjima po planinama i moru, ozbiljno je postavila zadatak i odradila ga onako kako je najbolje mogla i znala.

 

Pri planiranju postavila su se sama od sebe tri (nazovimo) problema:

Prvi: nedostatak kvalitetnih informacija o kanjonu Rakitnice

Drugi: šta obući i kako zaštititi opremu koja ne smije doći u dodir s vodom

Treći: kako organizirati transport nakon izlaza iz kanjona

 

Informacije dostupne  s Interneta (Zone 2000) o Džehenemu i Oštrom smo razmotrili, a  nedostatak detaljnijih i opširnijih riješili zanemarivanjem ostatka prvog problema, čime  je avantura postala još zanimljivija. Drugi problem rješavali smo pojedinačno, a treći  je  riješio najstariji član naše ekipe – Coto, onog trenutka kada je odlučio potisnuti potrebu za svojom dozom adrenalina u korist pružanja kvalitetne logistike, biti potpora našim ludostima. Velikodušno se odrekao 25 sati hodanja, plivanja, plutanja i skakanja po kanjonu, te tri dana proveo obilazeći sela i zaseoke Bjelašnice i Visočice.

 

Četvrtak, 14.07.2011.

 

Vesela družina uputila se popodne u 14 sati iz Splita i nakon vrlo brze i ugodne vožnje, uz  nekoliko stanki za kavu, burek i nabavu spize, stigla  na obronke skijališta Bjelašnica na kojem smo posljednji put prije 30 godina proveli nezaborave dane zajedničkog skijanja sa splitskim GSS – om.

 

 

Cesta nas dovodi do malih katuna na 1500 m/n.v. gdje je vrijeme (barem za nas) stalo negdje u 19. stoljeću. Slušamo kako je ratni vihor poharao cijelo selo, ali je naknadno obnovljeno, što je vidljivo po ruzinavim krovovima koji su napravljeni od limenih bačvi. Poseban  je doživljaj u zalaz sunca vidjeti ogromno stado ovaca pri povratku s ispaše, par gorštaka i nekoliko starijih žena koje su nam pošto-poto htjele uvaliti tople pletene čarape za malo novaca.

Potom slijedi vožnja do sela Umoljani gdje smo, potaknuti neodoljivom ponudom da prespavamo u idiličnoj planinskoj kući (sa hidromasažnom kadom), s lakoćom odustali od prvotne namjere da spavamo u šatorima na ulazu u kanjon. Ponosni na svoju mudru odluku i kvalitetno naspavani, nakon ranojutarnje kave u predivnom ambijentu s pogledom na obronke Treskavice, krenuli smo prema kanjonu u veselom raspoloženju.

 

 

Petak, 15.07.2011.

 

Nakon malo mentalne pripreme uz meditativne zvukove poznate duhovne mantre -ooooom, rješavamo se suvišne opreme i spize, te srdačno pozdravljamo s Cotom i kombijem.

Pipajući temperaturu vode nožnim prstima, krećemo nadobudno u kratkim hlačicama i majicama kroz prve metre Rakitnice.

 

 

Međutim, već nakon prvog zavoja nastaju problemi. Pokušavajući zasukati ionako kratke hlače, upadamo u vodu do grla, tj. plivamo kroz prvo jezero. Na izlazu iz jezera zaključujemo da će biti češće ovakvih pojava i presvlačimo se u neoprene, Neno i ja u kratke, surferske, ostali u duge ronilačke.

 

 

 

Kanjon u samom početku pokazuje zube, a naši sa svakim ulaskom u vodu počinju cvokotati. Mjerim temperaturu, 13^OC, ali uzdam se da nakon plivanja slijedi hodanje na suncu i toplih 30^OC. Tako se izmjenjuju slike prva dva sata, stranice kanjona postaju sve više, voda sve bistrija, hladnija. Zaista veselo, a pomalo i smiješno, jer svima nam je prvi put u ovakvom ambijentu, zezamo se i pjevamo.

Počinje fotografiranje s jednim vodootpornim aparatom i jednim vodoneotpornim koji svaki put zahtijeva da se otvori dry-bag a time i zaustavi bar na 5 minuta. Svako preplivavanje je interesantno, a naše face s kacigama i ruksacima koji nas kao bove održavaju na površini postaju još smješnije.

Čine se i prvi kadrovi filma, ali s velikim oprezom jer kamera je posuđena i treba izdržati do kraja, ako dozvole baterije i kamera ne upadne u vodu prije kraja.

Primjenjuju se razne tehnike, od prsnog, leđnog, bez ili sa ruksakom na leđima, razmjenjuju se tek stečena iskustva, čije cipele bolje drže , kome je hladno, ali oduševljenja je sve više. Sati prolaze, voda je naizmjenično od gležnja do grla, a prizori sve ljepši.

 

 

 

Izmjenjuju se slike vode od kristalno prozirne, žućkaste od kamenja na dnu, do tirkizno plave, zelenkaste u svim nijansama s odsjajem neba i stijena u njoj. Predivan osjećaj, ostajemo bez daha, zabezeknuti otvorenih usta u moć netaknute prirode. Hodamo kroz vodu oprezno u  usporenom ritmu i privikavanju na uvjete, a sa svakom stankom provjeravamo da li smo svih 7 na broju.

Plivamo kroz jezerce smješteno između visoko uzdignutih obronaka planine, uživamo u predivnom prizoru, kada nas odjednom iznenadi pridošlica, osmi putnik – poskok! Pliva ispred nas,  penje se lagano iz vode na suho i tu stane kao da želi reći: evo, sad me gledajte, snimite i zapamtite da sam vam najveća opasnost u ovoj divljini. Naravno da smo znali ukoliko nekoga ugrize da nema pomoći. Naime, kanjonom se uzvodno ne bi moglo, a nizvodno bi trebalo cijeli dan hodati do prvog mogućeg izlaza.

 

 

Imali smo satelitski mobitel, ali je bilo nemoguće dobiti signal geostacionarnog satelita u tako duboko zatvorenom kanjonu.

Oko 12 sati nailazimo na Hair ćupriju, most koji je podigao Mustafa Masleša svojoj majci, predivne gradnje na dvije željezne šine i s klimajućom ogradom od sajle. Mostom se, iz Lukomira sa Bjelašnice, na istočnu stranu može popeti putem uklesanim kroz stijenu visoku oko 300 m do sela Bobovica na Visočici. Tu pravimo stanku te skidamo neoprenska odjela i oblačimo kratke hlače jer nam slijedi 2 sata hoda kroz šumu do livade i prve kolibe.

 

 

Nastavljamo dalje kroz vodu i prolazimo kroz veličanstvene stijene Buturovog prolaza gdje se rijeka urezala u uske kanale širine na nekim mjestima 2-3m, a stijene uzdižu okomito do neba. Nakon višesatnog neprestanog hoda i plivanja (sa čežnjom se sjetih toplih, vunenih čarapa koje su nam nudile žene u selu na Bjelašnici), već poprilično iscrpljeni i pothlađeni, oko 19 sati odlučujemo stati i bivakirati na zgodnom mjestu podno prevjesne stijene koja nam je naoko pružala zaklon od kiše ili nekih tvrđih padalina (kamenja). Suha mahovina uz rijeku omogućila nam je užitak opuštanja i izležavanja, pa  nakon malo odmora počinjemo s kužinavanjem sve do mraka. A onda nam priroda odluči pokloniti neviđen prizor: iz mraka se odjednom pojavljuje tisuće žmigajućih svjetala. Nitko od nas to nije prije vidio. «Fireflies» ili svitci lete svud uokolo i trepere kao da nas oblijeću zvijezde. Netko je rekao, scena iz Avatara. I tako smo utonuli u san.

 

Subota, 16.07.2011.

 

Nakon ugodne i vrlo tople noći, budimo se uz kuhanje i ispijanje kave, pokoji zalogaj i ponovno pakovanje razasute opreme. Definitivno nas je razbudio neopisiv  osjećaj nelagode pri oblačenju mokrih neoprena, koji se ipak nisu stigli osušit tijekom noći.

Put nastavljamo kroz Kašića luku, jedinom dijelu Rakitnice u kojem se kanjon širi i tok postaje plitak, ali pun oblutaka svih veličina, od finog pijeska do promjera tolikog da ih je trebalo zaobilaziti.

 

 

Voda potom postaje mirna, ali nešto veće razine, jer je u dijelu kojim smo prošli sve više pritoka od potoka koji se slijevaju s obronaka planine. Mjerim temperaturu od 10^OC, a onda se zaustavljamo kako bi napuhali male plastične čamce i oprobali novu tehniku. Na čelu sa "Bismark Explorerom", najvećim brodićem od svih 5, osnovana je mornarica s početka priče. Medjutim, već nakon prvih metara Dražanov neslavno biva potopljen od jedne neprijateljske grane koja se postavila baš na njegovom putu. Nastavljamo dalje, ruksaci se voze naizmjenično u čamcima, pa nose na leđima dok svako njihovo podizanje iziskuje izuzetne napore jer u njima zaostaje na desetine litara vode. Plovidba pruža trenutke odmora i mogućnost traženja najljepših kadrova u vrlo oštroj konkurenciji i mirnog snimanja kamerom.

 

 

 

I sve tako do mjesta i trenutka koji smo iščekivali čitav dan - Džehenem (pakao), dio rijeke s najvećim padom gdje sva voda, slijevajući se niz ogromne stijene od desetak metara veličine, stvara bezbroj slapića. U vrlo atraktivnom ambijentu, uz huk nabujale vode koristimo konop da bi s lijeve strane sigurno zaobišli Vrata Džehenema, uski prolaz gdje se sav tok rijeke stišće ispod okruglog monolita. Sa tri preostala čamca bilo je vrlo zahtjevno kretati se dalje bacajući ruksake i skačući u duboku zapjenjenu vodu, pri tome ne znajući što se krije ispod površine - stijena, grana ili vir. Prolazimo i taj dio kroz neka 2 sata, vrlo oprezno izlazimo na sprud gdje Marac odsvira na frulici odu Džehenemu kojeg smo prošli, ipak neozlijeđeni.

Žele i Gordan  napreduju ispred nas ispitujući teren, dok se mi zaustavljamo sve češće da bi napravili što više snimaka.

 

 

Drugi dan akumuliranog umora prisilio nas je da ranije pronađemo mjesto za bivak, a izbor pada na vrlo pitomu šljunčanu plažu. Oduševljeni smo prizorom mirnog toka rijeke, okolnih vrhova, te stabala koja su se nadvila po rubovima okolnih stijena. Toplina priče netom stečenih iskustava prožima umorna tijela. Uz sušenje svega, obilatu večeru sa svim preostalim delicijama, zaključujemo kako nam ne fale ni žene, ni djeca, ali bi bilo dobro da je barem jedan od pritoka Rakitnice - vinski. Bilo bi dobre bevande!

Noć donosi opet čarobne slike letećih svitaca i duboki san, sutra nas čeka najljepši dio kanjona.

 

 

Nedjelja, 17.07.2011.

 

Rano ustajanje i nastavak kroz najatraktivniji dio kanjona oko vrha Oštro obilježio je pet sati prizora za pamćenje gdje smo potrošili baterije na fotoaparatima i kameri. Rakitnica se na više mjesta sužava na gotovo jedan metar širine, provlačenje s ruksacima i čamcima izgledalo je kao diverzantsko šuljanje.

 

 

Uski kanali, duljine i po 200 m, izmjenjuju se sa hučećim slapovima na kojima smo bili prisiljeni upotijebiti vještinu i koncentraciju za skokove u duboku vodu, uz veliku dozu opreza i naravno, sriće. Nebo se u trenucima potpuno zatvaralo vertikalnim stijenama i svodovima. Spoj čovjeka s divljinom prirode jedinstveni je doživljaj i neopisivi užitak. Ulaskom u širi dio kanjona i opuštanje na brzacima na kojima ni čamce nismo štedili rezultiralo je probijanjem jednoga, tako da su na cilj pred ušćem u Neretvu došla samo dva.

 

 

Slijede osmjesi, zajednički snimak i uspon na podnevnom, žarkom suncu do sela Kašići kada konačno uspostavljamo kontakt s presretnim Cotom. Zapanjen našim izgledom, kao da smo prošli ratne bitke na Sutjesci i Neretvi, vozi nas do Glavatičeva na tako željeno i sanjano pivo.

 

 

Razmjenjujemo nakupljene misli o doživljajima, priča nema kraja, zaključujemo da smo prošli kroz vrlo rijedak i netaknut dio na Zemlji, još neoskrvljeni kutak prirode, onakav kakav bi trebao i ostati.

Jos jednom smo se podsjetili da smo mi, ljudi, samo sićušni dio vrlo osjetljivog sustava, čiju ravnotežu, ne razumijevajući je, uporno razaramo i ostavljamo samo malo mjesta prirodi da se brani svojim moćima, zaboravljajući da o toj prirodi ovisi naš opstanak.

Jednostavno rečeno: došli smo, vidjeli, prošli kroz kanjon Rakitnice i izoštrili svoj osjećaj za prolaznost. Izabrali smo mogućnost, moral održali na zavidnoj visini, presudna je bila psihofizička pripremljenost uz koju nije nedostajalo ni hrabrosti, ni spremnosti na rizik.

Ekipa je zaista zaslužila naziv  V.S.O.P. – kao na boci starog, dobrog konjaka: "Very Supperior Old Pale",  a na našem: "Više Sriće Oli Pameti".

Za prolaz kroz kanjon Rakitnice cijelom njegovom dužinom, od ulaza na 1150 m n/v pa do ušća Neretve na 350 m n/m, bilo nam je potrebno dva i po dana, 25 kilometara prijeđenih za ukupno 25 sati, 800 m visinske razlike i dvije prekrasne noći pod vedrim nebom.

 

Zajedno su bili: Alunić Marin - Marac, Anić Gordan, Balov Željko, Biljaković Zoran – Coto, Knezić Željko, Mimica Dražan, Šaljić Nenad i Vrandečić Zoran - Zoro.

 

Tekst: Zoran Vrandečić

Fotografije: Nenad Šaljić i Dražan Mimica