Četiri bjelašnička doba

05 Lipanj 2012

U toploj svibanjskoj noći s petka na subotu krećemo prema Sarajevu. Putem nam se u Makarskoj pridružuju i naši dragi prijatelji iz HPD "Biokovo", pa u Sarajevo stižemo negdje oko 07:30h. Točno na vrijeme za pravu bosansku kavu na Baščaršiji.

 

A nakon kave obilazak središta grada i nešto bez čega nisam mogao napustiti grad – porcije sarajevskih ćevapa s kajmakom. Neki su već bili u gradu, a zbog onih kojima je to bio prvi posjet vodim ih kroz sarajevske ulice, pokazujem Baščaršiju, Bezistan, Gazi Husrev begovu džamiju, Moriča han, Latinsku ćupriju, mjesto gdje je Gavrilo Princip upucao Franju Ferdinanda, Carevu džamiju, Vijećnicu i Inat kuću. Dovoljno za početak. Treba nešto sačuvati i za sljedeći put.

 

 

Opet se ukrcavamo u autobus, pa prema Ljubovčićima, gdje nas čeka Damir, naš stari prijatelj i domaćin iz PD „Bjelašnica“. Put naravno ne prolazi bez problema, jer uskoro zapinjemo pred raskopanom cestom, gdje nam se radnik čudi što smo se odlučili voziti baš ovom ulicom, a sinoć su na televiziji rekli da neće biti moguće prometovanje njom. Ali zahvaljujući bosanskoj srdačnosti, brzo nam razmiču sve ograde i prepreke putem, pa nastavljamo vožnju prema Ljubovčićima. Tamo  nam se pridružuju i Ivana i Matea, koje su stigle sa svojim automobilom, kako bi nakon Bjelašnice ostale i koji dan na Prenju. Zatim svi zajedno autobusom preko šumovitog Igmana hitamo prema Bjelašnici, gdje tijekom zimskim mjeseci sve vrvi od skijaša koji jure niz padine olimpijske ljepotice. A tim ćemo padinama i mi, ali u obratnom smjeru i to pješice. Vozeći se prema Babinom dolu prolazimo kroz Malo polje, nad kojim se uzdižu devastirane skakaonice sagrađene za potrebe XIV zimskih olimpijskih igara "Sarajevo 84“. Prolazimo i Veliko polje, gdje je na lokalitetu  Mrazište 25. siječnja 1963. izmjerena najniža temperatura u bivšoj nam zajedničkoj državi. Nevjerojatnih, polarnih -43,5° C. Prolazimo i pored spomenika stradalim borcima 1. proleterske brigade koji su noću 27. siječnja 1942. neadekvatno odjeveni stradali na čuvenom Igmanskom maršu pri temperaturi od -32° C. Na maršu je promrzlo 180 pripadnika brigade, od kojih su 23 preminula u bolnici u Foči.

 

 

Na Babin dol stižemo točno s prvim kišnim kapima negdje oko 11:00h.Sliku našeg doma na Mosoru nekako uspijevam ubaciti u ruksak, pa krećemo strmo uzbrdo preko skijaških staza prema Opservatoriji. Usprkos kiši i magli na vrh stižemo za nekih 2 sata uspona. U međuvremenu i vjetar rastjeruje oblake, pa nam se svako toliko otvaraju pogledi s vrha, kako na Igman na sjeveru, tako i na Visočicu na jugu.

 

 

Pozdravljamo se s prijateljima iz PD "Vranica“ iz Fojnice koji su se također uputili prema Stanarima.

Bjelašnica spada u red nepredvidljivih planina sa čestim promjenama vremena, a odlikuje se snažnim vjetrovima koji pušu planinom, nerijetko i preko 100 km/h. To je stoga i bio razlog da Austro-Ugarska monarhija još 1894. g. izgradi meteorološku stanicu na vrhu Bjelašnice, najstariju na Balkanu, po kojoj je kasnije i sami vrh dobio ime Opservatorija. S druge je pak strane planina dobila ime po snjegovima koji se na njoj nerijetko zadržavaju i do ljeta. Pored meteorološke stanice se nalaze još dva objekta. Jedan je devastirana izlazna stanica žičare, a drugi srušeni RTV objekt, pored kojeg se dugo godina nakon rata nalazio i urušeni bjelašnički krivi RTV toranj. Inače, unutar objekta izlazne stanice žičare se nekad nalazio i restoran i start olimpijskog spusta sa samog krova objekta. Navodno je nedostajalo nekoliko metara da se ispuni norma dužine staze, pa se to riješilo na ovaj nadasve jedinstven način. Ali s obzirom na bosanski smisao za humor, tu sam informaciju otpočetka uzimao s rezervom. Tim više što se netko od domaćih našalio i uvjerio i autora knjige "Zaboravljena ljepota“ Matiasa Gomeza da je Josipova staza uz Kotlove na Opservatoriju dobila po tome što je jednom prilikom stazom hodao i Maršal Tito, pa u čast tog događaja... A istina je da se staza naziva tako, jer nosi ime po članovima nekadašnje sarajevske podružnice HPD-a "Bjelašnica“, Josipu Sigmundu i Josipu Nepomuckom koji su je izgradili i markirali još davne 1934. g.

 

 

Okrijepili smo se u sobi koja je uređena za prijem planinara unutar objekta meteorološke stanice, pa nastavljamo dalje prema Stanarima. Putem kratka stanka pred spomenikom stradalim planinarima, na kojem nažalost nedostaju ploče s imenima stradalih. Netko ih je ukrao. Tužno! Spomenik je inače podignut u spomen na sedam mladih života koji su se ugasili tu tik pod vrhom u snježnoj mećavi u noći s 1. na 2. prosinca 1962. U međuvremenu se oblaci opet navlače na leđa Bijele planine, pa zbijenih redova nastavljamo prema Vlahinji. Ubrzo stižemo pred snježište, s kojim se neki po prvi puta susreću, ali kad se male ruke slože sve se zapreke brzo prelaze. Vjetar nam rastjerujući oblake opet pomaže, pa osim Vlahinje, uskoro ugledasmo i prepoznatljivu troglavu Hranisavu u daljini. Naš sutrašnji cilj. Nešto se južnije uzdižu klekovinom pokrivene padine Krvavca (2062 m). Ali najnepristupačniji bjelašnički vrh i dalje štiti svoju reputaciju i od pogleda se skriva iza oblaka . Uh, kad se sjetim one ledene bure od prije tri zime na Krvavcu. Nikad se prije i nikad poslije nisam tako smrznuo u planini, kao tog dana. A još južnije se uzdiže stameno Vito u masivu Visočice na kojemu smo bili krajem prošle godine. S njega, za razliku od Krvavca, nosim uspomene o lijepom vremenu. I tako uživajući u prizorima i sjećanjima na brojne posjete ovom prekrasnom dijelu Bosne i Hercegovine stižemo pod Vlahinju. Dio grupe koristi prigodu da pohita na njen vrh, jer staza s juga zaobilazi vrh.

 

 

Kad sam u daljini ugledao "Sitnik“, znao sam što će se dogoditi. Svi će, usprkos tome što su gotovo svi već vidjeti fotografiju "Stanara“ , pomisliti da je to baš naš dom. I neće ih razuvjeriti ni nedostatak dima iz dimnjaka, ni zatvoreni prozori, ni u gabaritima osjetno manji objekt od „Stanara“. I tako je naravno i bilo. Kasnije sam čuo da je mnogima bio šok, kad su s Damirom produžili pored zatvorene pl. kuće prema Kamenitom dolu. Tako su požurili te „zadnje“ metre da su se samo stropoštali po obližnjoj livadi. Ali sad smo već ionako blizu našeg zadnjeg cilja za danas. Još samo 40-ak minuta silaska do „Stanara“, koji se iznenada iz magle ukaže na nekih 60-ak metara pred nama.

 

 

Dom je smješten na zaravni iznad doline Mrtvanje i pamtim ga po jednom od najljepših pogleda iz planinarskih objekata. Kad se krijepiš slasnim zalogajima, a kroz prozor nasuprot stola zanosna te mami Hranisava. Ali pamtim Stanare po još nečemu. Po nekima od najboljih zabava koje sam doživio u planini. Uh, koji su to derneci bili! Pozdravljam se s brojnim dragim licima. Mnogi tek pristižu. Kako li je lijepo opet biti na "Stanarima“. U spavaonicama gužva. Kreveta ima za 46, a u Domu 70-ak planinarki i planinara. Ali kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna. Posebice u planini. Neki su spužve rasprostrli po spavaonicama, neki po hodniku, neki će spavati u dnevnom boravku, a neki ni ne namjeravaju spavati. Sandra je to kvalitetno iskoordinirala do mog dolaska na dom.

Za večeru imamo ukusan planinarski grah, koji zalijevamo crnim vinom i/ili pivom. Nazdravljamo si za uspješnu turu, zahvalni na ipak povoljnom vremenu za planinarenje. A pauzu između nazdravljanja koristim da našim domaćinima iz PD "Bjelašnica“ u ime HPD "Mosor“ uručim sliku našeg pl. doma "Umberto Girometta“ uz poziv da nas posjete na Mosoru.

 

 

Iz kantuna blagovaonice začuju se zvuci gitare, pa uskoro stiže i Ferid sa svojim repertoarom sevdalinki. I iz grla pjesma krene! Pa s pjesmom na usnama i ponoć otkuca. Našoj je Dolores rođendan! Čestitke, ljubljenja i poklon bon. I to ne bilo kakav! Prvi! Poklon bon koji može iskoristiti za plaćanje bilo kojeg izleta u organizaciji našeg "Mosora“. Ugodno se iznenadila i odmah počela, naglas razmišljajući, kovati planove na kojim će ga izletima potrošiti. Praćen smijehom i pjesmom oči sklapam i u san tonem. Sutra nas čeka nastavak putovanja Bjelašnicom.

 

 

Zora sviće, dan se budi, a mene glava boli. Ipak, nakon jutarnje kavice polazak na Hranisavu. Bar za većinu, jer jedan dio sudionika ostaje spavati ili se odmarati pred domom. Prvo se spuštamo među katune Mrtvanjskih stanara. Danas su to već lijepo obnovljene kućice. Prave planinske vikendice. Nakon toga slijedi uspon kroz šumu prema Birdžinim kolibama. Putem se zaustavljamo pored grotla jame, tik uz stazu. Nećemo danas dolje, Hranisava nas čeka. Na Birdžinim kolibama nekolicina odlučuje ostati, te se potom vratiti natrag na Stanare. Mi ostali nakon kraćeg odmora nastavljamo prema vrhu, gore visoko u oblacima.

 

 

Strmine savladavamo, kroz klekovinu se provlačimo i za tili čas ugledasmo zid nekadašnje pl. kuće na Hranisavi. Požar iz 2008. su preživjeli samo kameni zidovi, a za ovaj tužan prizor su najvjerojatnije zaslužni krivolovci koji u ovom dijelu planine uništavaju i posljednja stada divokoza.

 

 

I onda nam se opet posreći. Vjetar rastjeruje oblake, pa se otvaraju pogledi po snijegom prošaranim bjelašničkim prostranstvima. I sunce nas nakratko obasja. Ovog se puta kralj Prenj skrio iza gustih oblaka, ali uskoro ćemo mi njemu u posjetu, da se i oni koji još nisu bili na toj najljepšoj planini Bosne i Hercegovine vlastitim očima uvjere zašto ga krasi taj atribut.

Najviši vrh je nekih 20-ak min. hoda po grebenu i tek 10 m viši od kote na kojoj je sagrađena pl. kuća, ali kako smo u stisci s vremenom odmah nakon zajedničkog fotografiranja krećemo natrag prema Stanarima.  I dobro da je tako bilo, jer tek što smo krenuli s vrha, na travnatim padinama Hranisave sustiže nas krupa.

 

 

Ali se sukladno čestim izmjenama vremena koje smo doživjeli ova dva dana na Bjelašnici, priroda se ubrzo umiruje i otkriva nam zeleni Igman i zapadni kraj Sarajevske kotline pod nama. I opet livade dobivaju proljetni kolorit. Zeleni tepih posut žutim, plavim i ljubičastim cvjetićima nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Foto-aparati škljocaju i škljocaju.

 

Na Stanare se vraćamo negdje oko 13h. Ima još taman toliko vremena za pospremanje soba i ručak, pa zajednička fotografija s našim domaćinima, oproštaj uz obećanje da ćemo se opet vratiti i krećemo niz šumu preko Raminog greba prema Ljubovčićima.

 

 

Iznenada, iz daljine se začu udar groma. Prvi, drugi, treći, a izgleda i da se krećemo točno u smjeru iz kojeg dopire zvuk. Morena odmah vješto daje naslov izletu "Četiri godišnja doba“. Kako će se kasnije pokazati, ipak nismo imali novih problema s vremenom. Bar ne do dolaska u Ljubovčiće, gdje nas čeka autobus. Jurimo strmim sjevernim padinama Bjelašnice, niz Bor kroz potočić koji se prelijeva stazom gazimo, a samo nasmiješena lica vidim. I kad smo stigli do autobusa, bez najave krene kiša. Brzo presvlačenje i trk u autobus. Stigosmo u zadnji tren! Dok se autobus prema Pazariću spušta, kiša sve jače pada. Kao da je priroda čekala da stignemo i da nas za kraj tek nakratko osvježi.

 

U Hercegovini nas dočekuje sunce, pa zastajemo u Konjicu. Pred nama je dalek put, pa se treba nekako i okrijepiti pred nastavak vožnje do Splita.  Makarani pjevaju, veselje autobusom šire, dok kroz noć prema Splitu jurimo. A misli ostadoše gore, visoko u planini…

 

Tekst i fotografije: Denis Vranješ