S izleta na Durmitor

17 Svibanj 2012

Danas ćemo se prisjetiti jednog od izleta na Durmitor tijekom prvosvibanjskih praznika prije tri godine, kad smo se usprkos lošem vremenu s našim starim sarajevskim prijateljem Damirom, koji će nam i sljedećeg vikenda biti domaćinom i vodičem na Bjelašnici, popeli na vrhove Savin kuk i Čvorov bogaz...

Produženi vikend, ovog puta zahvaljujući Prazniku rada, idealan je za posjete nešto udaljenijim planinama. Tako smo se nas osmero ovog puta odlučili za, poslije Prokletija drugu najvišu planinu Dinarskih Alpa, Durmitor. Durmitor je od 1952. i nacionalni park, tako da je to sa spomenom na durmitorska jezera ledenjačkog podrijetla i najdublji kanjon u Europi, onaj na Tari, jamčilo lijep provodom i onima koji nisu došli isključivo sa željom za zimskim usponima. Hm, kako to čudno zvuči "zimski", a već je stigao svibanj. Ali kako nam je rečeno, proljeće i ljeto ne stižu na Durmitor prije kraja lipnja. U što smo se mogli i uvjeriti tijekom našeg trodnevnog boravka na Durmitoru.

U Žabljak, gdje nas je dočekao naš stari prijatelj dr. Damir Smajić iz PD "Bjelašnice" - Sarajevo, stigli smo u noći s četvrtka na petak. Taman dovoljno rano za odmoriti se od naporne vožnje po zapuštenim crnogorskim cestama. Ujutro smo krenuli prema obližnjem skijalištu "Savin kuk" odakle započinje staza prema Kulini na istoimenom kuku.

Osim jednog priječenja, staza nije osobito zahtjevna, a pogledi tijekom uspona na veličanstveni kotao stijena Osojnih greda, te po izlasku na vrh na ledenjačku dolinu Velika kalica i Crno jezero najljepša su nagrada za sav trud. A po silasku sa Savinog kuka smo i posjetili to čuveno Crno jezero, poslije Plavskog, koje smo posjetili prošlog ljeta, najveće u Crnoj Gori.

Sutradan smo krenuli na Lokvice, još jedna dolina ledenjačkog podrijetla. Ovog puta mi je naprtnjača bila otežana za šator, vreću za spavanje, karimat i kompletnu opremu za zimsko penjanje. Naime, dio nas je imao namjeru i zadnji dan našeg boravka na Durmitoru iskoristiti za planinarenje, a nismo mogli biti sigurni hoćemo li uhvatiti mjesta u planinarskom skloništu. Srećom na Lokvice smo stigli dovoljno rano da smjestimo svoje vreće i osiguramo ležaj po povratku sa Čvorovog bogaza. A uspon na ovaj vrh, iako sa svojih 2152 m niži od Savinog kuka koji smo posjetili dan ranije, ipak osjetno zahtjevniji "zalogaj".

Priječenje strmih snijegom prekrivenih padina iziskivalo je konstantnu koncentriranost na svaki novi korak. Poskliznuće bi značilo pad niz strminu duboku stotinjak metara. Polako, ali sigurno, prvo smo krenuli prvo prema Ledenoj pećini, ali se nažalost zbog prekrivenosti snijegom u nju nije moglo, da bi potom izašli na Čvorov bogaz. A pogledu s vrha je nedostajao samo iza oblaka skriven Bobotov kuk.

Vremena za duže uživanje u pogledu nije bilo, jer su se Gordan, Mare i Marijana još trebali vratiti u Žabljak. Još ranije su s Lokvica prema Žabljaku krenule Dube, Ksenija i Nina, dok smo Damir, Sandra i ja prenoćili na Lokvicama.

Ujutro nas je dočekao novi snijeg, koji je napadao tijekom noći. San su mi na tren poremetila tek dvojica planinara koji su u gluho doba noći krenuli prema Bobotovom kuku. Jedan od njih je crnogorski alpinist Milan Radović koji je prije svega nekoliko mjeseci ispenjao osmi najviši vrh svijeta, Manaslu.

Na naš cilj, Terzin bogaz (2303 m) smjestio se oblak, ali to nas nije ni najmanje obeshrabrilo. Nakon kavice krenuli smo prema vrhu, dok će Damir nešto kasnije prema Bezimenom vrhu (2487 m) jer ionako namjerava opet noćiti na Lokvicama. Novonapadali snijeg stvorio je dodatne probleme, jer je sad trebalo i prtiti, a povećao se i rizik od potencijalnih lavina. Sad priječenje više nije dolazilo u obzir, pa smo se uputili direktno na Veliku previju (2145 m), prijevoj između Međeda i Terzinog bogaza. Sve to je iziskivalo dodatni napor, što je na kraju dovelo do toga da smo prekasno izašli na prijevoj. Više nije bilo vremena za uspon na sami vrh Terzinog bogaza, jer je pred nama bila još i vožnja natrag do Splita. Stoga smo se teška srca uputli natrag, a Durmitor nas je pritom nagradio pogledom na njegovo samo srce. Brojni dvijetisućnjaci prekriveni snijegom, a među njima i najviši - Bobotov kuk. Ciljevi nekog od naših sljedećih posjeta Durmitoru.

Dok smo se Sandra i ja mučili s dubokim snijegom, ostatak ekipe je proveo u razgledavanju slikovitog kanjona Tare. Kao što već rekoh, u pitanju je najdublji kanjon u Europi, a sa svojom prosječnom dubinom od 1000 m, a mjestimice i 1300 m, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Colorado. Ono po čemu je Tara poznata je splavarenje, odnosno rafting na njoj. Za to ovog puta nije bilo vremena, ali se posjetila još jedna zanimljivost Tare, Đurđevića most. To je most duljina 365 m, visina 168 do 172 m, a pet lukova od kojih je središnji raspona 116 m čine ga jednim od najviših lučnih mostova na svijetu. 1940. godine kad je podignut bio je najveći betonski lučni most na svijetu. Pogled s mosta na kristalno čistu rijeku i na visoke kamene litice kanjona nezaboravan je.

Sve u svemu, bila su to tri nezaboravna dana, a vjerujem da ćemo uskoro opet pohoditi ovaj kraj neobične ljepote. A onda se nadam da ćemo biti još brojniji, jer Durmitor zaista vrijedi posjetiti, a posebice vratiti mu se.

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Aleksandra Kuzmanić i Gordan Đirlić