Balkanske Alpe

12 Svibanj 2012

Prošli su produženi vikend zbog Praznika rada naši Marin i Kate iskoristili za posjet jednom od najljepših dijelova Dinarskog gorja, masivu Prokletija koji se stisnuo na na tromeđi Crne Gore, Albanije i Kosova, i koji s punim pravom mnogi nazivaju Jugoistočnim ili Balkanskim Alpama...

 

Čini mi se da je svaki tekst vezan za Prokletije prožet oduševljenjem onih što pišu o njima a bili su tamo i doživjeli ih. Jednako tako, ni ja ne mogu izostaviti iz priče duboke dojmove koje su te planine ostavile na mene i moju suputnicu. Nakon što sam nebrojeno puta čuo ono: ''...to moraš vidjeti'', ''...tamo treba otići...'' nije se bilo teško odlučiti za polazak. Kada su se praznici poklopili i omogućili pet nesmetanih dana putovanja, sjeli smo u auto i krenuli blagoslovljeni brojnim upozorenjima i lijepim željama onih što su ostali.

 

 

Prateći GPS rutu korigiranu zdravom logikom a ne glasom tete iz male kutijice, sretno smo stigli u Gusinje. Da cijeli put ne stane u jednu rečenicu, dodat ću i da nam je za tih petstotinjak kilometara trebalo desetak sati i jedno noćenje na gotovo 1500 m nad morem. A u Guisinju je živo jutro, vlada prazničko raspoloženje. Nakon dugih sniježnih mjeseci i brojnih kišnih dana, ukazalo ima se prvo sunce. Zbog toga i nismo zatekli policajca u njegovom uredu. U gradu je, kažu. S obzirom da se krećemo na tankoj liniji između Crne Gore i Albanije, uputno je prijaviti svoj boravak i smjer kretanja kao i mjesto gdje će se ostaviti automobil. Dok smo kupovali svježi kruh, policajac Edin kao da je pronašao nas, prošavši kraj pekarne. O kancelariji nije bilo niti govora budući da se je osunčani štekat nalazio odmah do prodavaonice. Pojavila se i kava na stolu i nakon izmjene podataka i telefonskih brojeva krenula je usputna čakula prožeta većom dozom jugonostalgije. Kako vrijeme brzo prolazi a naš plan je proći dolinom Ropojana prema Maja Jezercu na lijep način se ustajemo sa stola i opraštamo. Račun nisam uspio platiti – gospodin Edin je samo ljubazno dobacio – ''pa vi ste nam prvi gosti!''

 

 

Nekako smo se dobro osjećali zbog tih riječi. Svaki strah vezan za našu sigurnost i automobil je nestao. Ljubaznost mještana pružila nam je dozu dobrodošlice i, naknadno, obilje priča vezane za zemlju i običaje. Uska cesta nas vodi iz Gusinja u Vusanje gdje u dvorištu ureda pogranične policije ostavljamo automobil. Čini mi se da bi bilo jednako parkirati bilo gdje u Vusanju s obzirom na derutno stanje zgrada – odavno nitko tu nije boravio. Ipak, mjesto je dobro jer nakon svega nekoliko stotina metara nestaje asfalta i počinje makadam previše grub za malo auto. Dok trpamo rusake, pozdravljamo se preko ograde s mještaninom koji je upravo upregao konja na plug. Moli nas da pomaknemo auto malo u stranu – jer tu djeca igraju fudbal...

 

 

Konačno krećemo put bijelih vrhova koji se izdižu svugdje uokolo doline Ropojana. Odmah na početku makadama nailazimo na slovenski automobil. Toliko o prvim gostima. Slovence susrećemo uru poslije, silaze uprti skijama na leđima i klapajući pancericama. Kažu da se nisu popeli, da su stigli kalendarski kasno. Dodali su i da su krenuli u četiri ujutro i to su bile sve informacije o njihovom usponu. Malo dalje se gubimo po Ropojanama, iako se negdje gore vidi makadam prema Zastanu, nikako do njega. Veća lavina je pomela dobar dio padine i putokaz. Nakon nešto kruženja penjemo se lavinom i presjecamo markaciju. Na putu smo. Pristup do Zastana je zbilja lagan. A Zastan je vojna karaula – zamišljao sam je kao betonsku tvrđavu, bunker iz vremena Envera Hoxe. Međutim, to je tek poveća baraka u iznenađujuće dobrom stanju. Šteta što je napuštena – novi prozori, metla i srdačni domar pretvorili bi je u izvrsno planinarsko okupljalište.

 

 

Od Zastana nas put vodi uzbrdo kroz gustu bukovu šumu prema dalekom prevoju. Lijevo i desno se nadvijaju litice i ta padina je jedini moguć put u srce Prokletija. Ubrzo se dolazi na križanje za Maju Rosit i Maju Jezerce. Markacije su guste i lako se prate što nas je obradovalo s obzirom da je staza negdje pod snijegom i napadalim granama. A snijeg je ugodan i tvrd, gotovo se ne propada i brzo napredujemo uzbrdo. Veselo se naslađujemo misli kako će ovo biti izvrsno hodanje po tvrdom snijegu, jer ako je ovdje tako čvrsto, kako će te biti dobro na većoj visini! U blizini prijevoja sve kreće nekako naopako. Markacije su netragom nestale, polomljenih grana i stabala je sve više a kiša koja je danima padala u dolini, na nadmorskoj visini od 1500m bila je snijeg. Hladovina šume je nestala i prvomajsko sunce prži svom snagom. Sada se propada od gležnja do kukova, svaki korak je neizvestan. Mokar snijeg je težak i napredovanje nam se značajno usporava. Konačno stižemo do prijevoja. Tu se nalazi granični kamen – pred nama je Albanija i bezbroj prokletijskih tornjeva. Ovo je prvi pravi pogled na silne vrhove! Pogled u dolinu jezera daje nam jasan uvid u uvijete uspona. Obilje snijega i nagla vrućina stvorila je bezbroj lavina na svim padinama sto se mogu vidjeti. Slijedeća dva dana bit ćemo im svjedoci – deseci će pasti pred našim očima.

 

 

Nastavljamo sredinom doline obilazeći jezera. Ne znam koliko ih  je, teško se naziru pod snijegom. Sljedeći prevoj označen je kao Albanski bunker. Dan se bliži kraju i počinjemo razmišljati o mjestu na kojem ćemo podići šator. Prema onome – amo još malo, prošli smo i sljedeću dolinu i uspeli se na sljedeći prijevoj. Od tog mjesta dolina se sužava, zakreće ulijevo i penje se put vrhova koji se tek naziru iza nečega za što smo mislili da je Maja Jezerce. To iza je mnooogo više! Sada su padine okolnih vrhova već dovoljno blizu da su se lavine koje su pale sudarile u sredini. Mrak pada i podižemo šator. Nismo previše zadovoljni lokacijom s obzirom na maloprije spomenuto. Pronašli smo manju uzvisinu koja nam je davala koliko-toliko sigurnosti. Pali se koher i topi se snijeg. Kuha se juha i poslije čaj. Umorni od propadanja kroz snijeg vrlo brzo smo zaspali u toplini šatora.

 

 

Ustajemo u 5. Nekoliko zalogaja uz vrući nescaffe i već smo u gojzama. Nada da će se snijeg stisnuti na noćnoj hladnoći je nestala već pri prvom koraku. Tanka korica leda ne može zadržati težinu i već sam propao do koljena. Nastavljamo prtiti sredinom doline. Malo nam je nelagodno hodati preko urušenog snijega – znači da smo u dosegu lavine! Iza okuke konačno vidimo naš cilj – Maja Jezerce. Zbilja visoko izgleda. Ipak s obzirom na okolne litice vrh ne izgleda toliko tehnički zahtjevan i to nas raduje s obzirom na količine snjega. Padine se ponovno šire i krećemo se sredinom po maloj uzvisini gdje se osjećamo sigurno. Ipak, mnogo vijećamo hoćemo li nastaviti s obzirom da je strmina sve veća a lavine su svugdje uokolo. Nastavljamo. Kako se primičemo vrhu, uvjeti su sve bolji, visina čini svoje. Čak stavljamo i dereze s obzirom da svako malo pređemo preko tvrde podloge. Približavamo se vrhu i prelazimo visinu od 2500 m. Do vrha je manje od 300 m. Međutim, sunce je već visoko i sve se više propada kroz snijeg. Strmina se povećava i sad postaje ozbiljno. Okrećemo se u trenutku kad više nisam osjećao čvrste stope pod nogama. Otpenjavamo i polagano zaobilazimo vrh prema sjevernoj strani nadajući se da su tamo uvjeti bolji.

 

 

Tamo nailazimo na tragove Slovenaca! Svaka im čast na kondiciji i skijama, krenuli su u 4 iz doline a mi smo ih sreli u jedan popodne, opet u dolini!!! Brzi su, brzi. Sad smo shvatili što su mislili pod tim kalendarski kasno. Sa sjevera se uzdiže kuloar koji je i pravi put do vrha. Brzo smo odustali od uspona s obzirom da se snijeg pred nama rušio kroz njega. Malo smo se zadržali na obližnjoj uzvisini uživajući u nestvarnom pogledu. Ma, koje Alpe... Put nizbrdo se pretvara u tešku patnju. Propada se dublje kroz svaku stopu koju smo prije ugazili. Gdje su trebale dereze, tonemo do koljena. Ponovno počinje padati sa svih strana. Čas snijeg, čas kamenje. Konačno dolazimo natrag do šatora. Toliko je upeklo da zaklon od sunca nalazimo u njemu. Kavica, marenda, topljenje snijega za povratak. Taman je pala i najveća lavina koju smo vidjeli – sasvim blizu s obližnjeg vrha, praćena gromoglasnim zvukom koji je prešao u lagani šum dok se snijeg vukao niz padinu...

 

 

Kupimo šator i lagano nastavljamo put Zastana i dalje Ropojana. Snijeg je zamjetno okopnjeo i stope su nam gotovo nestale. Pojavila su se i sva jezera i zablistala u modroj boji. Snijeg u šumi je prešao u krpe u kojima smo lomili noge budući da se propadalo do stijena koje su izvirivale na sve strane. U kasno popodne stižemo do auta. Ponovno nailazimo na istog mještanina koji nas je pozdravio na početku puta...

 

 

Zastajemo u Gusinju, kupujemo svježi kruh. Nastavljamo u dolinu Grebaje, i na putu nas čeka neugodno iznaneđenje. Ceste nestaje, pod vodom je. Potok je nabujao zbog otopljenog snijega i preplavio cestu. Obilazim okolo po stijenama tih 20ak metara lokve i svako malo mjerim dubinu. Najdublje je do polovice lakta, bojim se da Tipo neće tuda. Pronalazimo skriveno mjesto za noćenje i tu čekamo jutro... 

 

 

Uske gojzerice uzimaju danak. Natečeni prsti i žuljevi onemogućavaju svaki normalan hod. Ubrzo je jasno da nam više nema planinarenja. Svejedno krećemo vidjeti Grebaju – plan nam je doći do lokve i lagano cestom odteturati koji kilometar. Kod lokve nailazimo na mještanina. Kune se da mali auti tuda stalno idu, njegov nećak s golfom dujom prođe svaki dan, i više puta. A cesta je takva već dvije godine, opština i država obećaju, ali ništa od popravka... Ako može golf duja, mogu i ja. I pređem lokvu. Voda je prešla vrata i branike, oprala podvozje... Stižemo u Grebaju. Tamo nema ni žive duše. Dva planinarska doma su zatvorena, vikendice puste, restoran prazan. Kao da nisu praznici. Šetamo do kraja doline. Vrhovi Karanfila i Očnjaka uzdižu se visoko nad nama. Litice su mokre, sa svih strana pada kamenje, ruši se snijeg. Dolina je potopljena, bezbroj izvora je aktivno. Prepuna je cvijeća...

 

 

Opraštamo se od Prokletija i krećemo na upoznavanje crnogorskih gradova. Drugo i ne možemo. Prvi na redu je Plav. Prvo tražimo kartu Prokletija u mjesnom turističkom uredu. Zatvoren je. Čovik s balkona obližnje kuće zove zaposlenika ureda koji mu se ne javlja na mobitel. Usput nudi smještaj, ako nam treba. Sjedamo na pivo. Konobar nas brzo prepoznaje kao strance i sjeda do nas. Na spomen Splita kreće bujica oduševljenja i jugonostalgije. Priča se i o ovoj zimi i snijegu do krovova kuća. Pivo i kavu nismo uspili platiti – kaže, kad dodjemo moramo ponovno do njega.

 

Sljedeći grad su Berane. Tamo smo pojeli ćevape. Naranče jedemo na trgu u Mojkovcima a kavu pijemo u Kolašinu. Navečer parkiramo u centar Podgorice. Grad me oduševio – podsjetio me na najbolje splitske dane - izlazake u prepun grad, okupljanje pred Songom i šetnje starom Rivom – centar Podgorice je vrvio od ljudi koje je izmamila mlaka večer i praznik. Prepuno je šetača, sve su cure dotjerane, momci ih mahom komentiraju. Klupe prepune, u kafićima nema slobodnog mjesta. Dućani su otvoreni, sve je puna žamora a ulična rasvjeta prigušena. Poželio sam ostati malo duže. Ipak krećemo dalje, treba negdje i spavati.

 

Planiramo noćiti negdje prije Cetinja. Međutim, brzom, novom cestom stigli smo u Cetinje za tren. I niti uru od šetnje Podgoricom imamo iste gušte u prepunom i živom Cetinju. Burek se topi u ustima... na kraju, u neki kasni sat, penjemo se na Lovćen i ugodno spavamo na skrivenoj livadi.

 

Ranim jutrom stižemo pred Njegošev mauzolej. Neki Poljaci su već gore. Stražar kaže da je zatvoreno, da nema vodiča. Stvar spašava grupa Beograđana – momak je turnio nešto eura čuvaru u džep i ovaj je otključao kapiju. Iskoristili smo to za kratko razgledanje – vrlo brzo nas je potjerao jer su se skalinama prema mauzoleju već vukle horde turista. S time završava naš boravak u Crnoj Gori. Ostaje nam gomila lovćenskih okuka do Kotora i opet beskrajni Kotorski zaljev. I duga, polagana vožnja našom obalom.

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić