21 Rujan 2023
Zadnji tren upadam na popis za izlet. Baš mi se planinari; druži, smije, penje… Idu mi i prijatelji iz razreda.
Šibenska ulica, mutno- sanjivi pozdravi… i krećemo.
Pobjegni od stvarnosti, hodaj gustom šumom, sakrij se u njenoj dubini. Diši i sanjaj.
Dan 1.
Igman
Krećemo stazom koja se nalazi nasuprot Olimpijske skakaonice, lagano. U ugodnom društvu i ćaskanju. Zahvaljujući domaćinu Huseinu naučili smo ponešto.
Ovaj dio Dinarida je spoj guste šume i kraških uvala (Veliko i Malo polje), spoj nenaseljenih obronaka i osamljenog manastira, niskih temperatura i povijesnog marša. Ovo je put do Sarajeva za posljednjeg rata.
A posljednji rat… stigli smo do Ratne džamije; predstavlja spomenik kulture, simbol ljudskosti u ratu, ustrajnosti u vjeri.
Okruženi livadama i šumom idemo dalje do planinarskog doma Hrasnički stan, pa nazad.
Nakon ručka u planinarskom domu
„Prijatelji prirode“ krećemo za Sarajevo.
Prolaskom kroz Hrasnicu i ilidžu orijentiram se u prostoru, zamišljam kartu. Mali podatak za one kao ja, Igman je smješten jugozapadno od Sarajeva.
U ovom osvrtu na prošlotjedni izlet ne želim opisati svaki detalj, pročitajte dinamički plan. Želim naglasiti količinu naučenog, bogatstvo novih poznanstava i doživljaj novih kultura.
Dan 2.
Trebević
Polazišna točka današnje ture je hotel „Pino“, jugoistok Sarajeva.
Pridružili su nam se domaći planinari, duhoviti kako samo Sarajlije mogu biti. Oprostite što nisam zapamtila imena, ali nisam znala da sam ja sretnik koji piše. Nemam bilješke. „Uvalile“ su me blizanke na samom kraju izleta. Opijena doživljenim, umorna, a i bilo me je sram odbiti Kowu, pristajem.
Krenulo tako nas oko 25 sa spomenutim prijateljima. Ubrzo se dijelimo na 2 grupe. Grupa A- via ferrata Bijele Stijene. Grupa B- uspon na vrh, nadmorska visina 1629 m.
Navlačimo opremu za ferratu kod planinarskog doma Napredak.
Za ferrate ,rekla bi, dobro dođe jako srce i čvrsta glava. Ante od Ferrate pokazuje se kao jedan od takvih.
Poslije kratke šetnje kroz šumu stižemo u podnožje stijene. Dogovara se redoslijed penjanja, dobivamo upute i krećemo.
Nakon dugotrajnih priprema, pomnih planiranja, prikupljanja opreme, istraživanja terena i proučavanja meteo postaja od Prvog svjetskog rata na ovamo, dakle primjene svega naučenog u planinarskoj školi krećem i ja.
Težina ferate B/C umjereno teška/teška. Ako mene pitate teška je i točka.
Nije me strah, radoznala sam i uzbuđena. Ispred i iza mene je dvoje iskusnih. Vertikale se smjenjuju, treba snage. Postajem sve koncentriranija, slušam Antine upute.
To bivanje u trenutku nema cijene.
Zadnja vertikala prije mosta, ponestaje mi snage, moram stati… Ne mogu se izvući, moram odmoriti, noga mi se trese.
Stala sam, opustila se.
Moj najdraži trenutak dana, uz pomoć vlastitih ruku, nogu i Silvijine podrške izvlačim se u sigurno. Još samo lelujavi most, tankih letvica za prijelaz, iznad krošnje stabala, na brdašcu od nekih 1600m n/m.
O key.
Most je užitak, osjećam se odlično, ferrata je pri kraju…
“Treba znati novu igru naći i sretna biti…“ Divojko!! Ne tako, hodaj ka' manekenka! Kad se nađete na ovakvom mostu hodajte mekano, nogu pred nogu.
Ferrata uspješno završena, uživamo u pogledu na Sarajevo. Razmjenjujemo sve one mudre stvari, koje nigdje nisu zapisane o janjetini.
Nalazimo se sa svojima. Šala, dobra piva i evo nas doma. Hvala vodičima. Hvala svima.
Bog vas u šumu okrenuo!
Tekst: Josipa Namjesnik