Vihoraški put

29 Lipanj 2023

Po planu i programu izletničke sekcije došao je red na „Vihoraški put“.

Ekipa Mosoraša odlučila je napustiti sparinu i stati u kraj disanju na „škrge“,te se tog sparnog dana uputila prema zelenoj oazi-području Velike Kapele. Cilj nam je Planinarski dom „Bijele stijene“ u goranskom mjestu Tuk.

Temperatura se spustila na ugodnih 14 C dok nas bura rashlađuje, a oblaci putuju s veseljem mislići u sebi zbogom užareni beton i nepodnošljiva gužvo na obali.

Očarava nas tišina, cvrkut ptica, zelenilo oko nas. Kakav kontrast, za nekoliko sati stigli smo u zeleni raj, prepustili smo se prirodi, laički rečeno „hormona sreće pune vreće“.

Napokon ćemo se naspavati u beskraju tišine, mira i suživota s prirodom, mi moderni nomadi znamo cjeniti netaknute oaze.

Sve je dogovoreno, buđenje u 06:00, doručak, a pokret u 07h. Došao je taj dan, naspavani napuštamo planinarski dom. Svi na broju krećemo prema Bijelim i Samarskim stijenama strogo zaštićenom rezervatu gdje je jedino moguće ostavljati tragove gojzerica.

Parkiramo se i već smo na Begovoj stazi s kojom ćemo zakoračiti u beskrajnu šumu gorostasa smreke i bukve.

Na vrhu iste prije Vihoraškog puta plan je popeti se na vrh Bijelih stijena. Na putu nas dočekuju kamene skulpture impozantnih oblika akademskog kipara sunca, vjetra, kiše, snijega i leda koji danonoćno radi bez odmora stvorivši ovaj mali raj, izložba je to bez presedana, melem za oko i dušu, toliko smo zadivljeni da smo ostali bez daha. Srećom kisika ima u neograničenim količinama. Priroda se pobrinula za sva osjetila, jednostavno sve je tu posloženo do zadnjeg detalja u mozaiku sreće i veselja.

Na vrhu Bijelih stijena 1335 m n/v dočekao nas je runolist kao nagrada za ispenjani vrh. Na vrhu zajednička fotografija i nakon silaska nastavljamo put prema planinarskom skloništu „Miroslav Hirtz“ podignutom 1974 god. Nažalost 3. mjeseca nakon otvaranja nepažnjom posjetitelja sklonište je izgorjelo. Vrijedne ruke planinara planinarskog društa „Kapela“ iz Zagreba obnovile su sklonište, a temeljita obnova skloništa 2020 god. po projektu arhitekta Ivana Juretića danas je vrijedna divljenja.

Krećemo dalje prema Vihoraškom putu autora Milovana Dlouhy koji je nakon nekoliko pokušaja pronašao izlaz kroz stjenovito bespuće dionice Kapelskog planinarskog puta (KPP).

Od „Velikih vrata“ (Begova staza) prema „Zelenoj dolini“ stižemo do „Ljuske“ koja nas doslovno usisava, postajemo dio nje,dio tih prekrasnih kamenih monolita koji strše prema nebu ukrašene gorostasnim samoniklim smrekama. Nastavljamo dalje prema „Natašinom dolu“ i „Suhoj dolini prema izlazu u blizini Ratkovog skloništa.

Ratkovo sklonište još je jedan u nizu prekrasnih objekata plemenite svrhe, objekti su to od velike važnosti za planinare i posjetitelje ovog područja, imaju dušu, tradiciju, a najvažnije spašavaju živote kada priroda pokaže „zube“, kad gromovi i munje počnu parati nebom, kad nagla promjena vremena zaprijeti, tu su naša skloništa, stoga detaljno isplanirajte svoje ture, jako je bitno znati gdje se i kako skloniti, a HPS se potrudio na svojoj službenoj web stranici sve upisati na interaktivnu kartu Hrvatske.

Nakon kratkih konzultacija odlučujem da jedna grupa krene na „Samarske stijene“, dok se druga grupa nakon zahtjevnog hoda Vihoraškim putem spusti do automobila i krene prema pl.domu „Bijele stijene“ na zasluženu večeru. Na putu zastajemo na „Matića poljani“ s pijetetom šutnjom odajemo počast koloni kamenih monolita kao simbolici volje i hrabrosti partizana u borbi za slobodu. Ostavili su svoja smrznuta tijela, zaspali su, zima i hladnoća, duboki snijeg postali su nepremostiva prepreka za njihova izmučena tijela.

Za kraj dana umorni, ali sretni, teških nogu, ali lagani, potrošenih gojzerica, ali nasmijani, gladni, ali siti, svi za jednoga, jedan za sve, prolazi još jedan lijepi dan, dan kao san...

Nedjelja jutro odlučujemo se za uspon na Bjelolasicu, vrh Kula 1534 m n/v.

Krećemo iz „Vrbovske poljane“ južno od Begova Razdolja strmim pristupom prema najvišoj točki u cijelom Gorskom kotaru. Unatoč strmim stranama, visini i vapnenačkoj građi, hrbat Bjelolasice nije ni oštar ni kamenit nego naprotiv, travnat i bogat florom i faunom, a padine su mu pokrivene šumom, ponajviše bukvom. Vršna točka označena je geodetskim stupom. Oko 20' od vrha nalazi se planinarsko sklonište Jakob Mihelčić.

Dok smo po putu nailazili na tragove velikih zvijeri nakon nekih 50' izalazimo na vrh, pogled do mora, impozantni Klek, koljevka hrvatskog planinarstva svojim vrhom dominira panoramskim pogledom, nepregledne šume Gorskog kotara, sve je to stalo u 360 *.

Za razliku od Vihoraškog puta današnji dan je hodanje po travnatim mekanim vrhovima sve do doline. Medvjeđi luk kao tapet prostire se cijelim putem, tko ima problema sa sinusima na današnji dan je ozdravio.

Stižemo u dolinu nastavljajući svoj put prema Splitu s zaustavljanjem u kanjonu Kamačnika- zaštićenom značajnom krajobrazu.

Naš istaknuti planinarski pisac prof.dr.Željko Poljak u svojoj knjizi „Planine Hrvatske“ piše o Kamačniku kao o „sutjesci punoj divlje romantike“.

Kamačnik je svoju sutjesku usjekao u masiv Velike Kapele ulijevajući se u rijeku Dobru. Izvor Kamačnika tipičan je kraški, pri čemu voda do izvora dolazi iz potopljenog špiljskog kanala.

Nakon okrijepe vanserijskim štrudelima puni dojmova laganim korakom napuštamo divlju romantiku Kamačnika prema jugu, prema Splitu. Zeleno će uskoro postati plavo.

Tekst:Nikša Maričić
Fotografije: Svi pomalo