U davninu, u visinu...

22 Veljača 2023

Svaki planinarski izlet (pa tako i ovaj) na koji krenem počne mrakom, pospanošću i pitanjem "što je meni ovo tribalo?"

Svaki završi s zadovoljstvom, ispunjenošću i ponosom zbog doživljenog u oku, srcu i u nogama. Nadam se da će tako biti i ovaj put. Ova destinacija daje dodatnu dimenziju meni kao drveničkoj nevisti.

Sjećanja na Prvomajske uranke"na Gradini, ljeta na obali i "smucanja" u ostalim godišnjim dobima po Biokovu su me preplavila dok je počinjao uspon Duhanskom stazom (priče mog svekra potvrdjuju istinitost i težinu ovog puta).

Penjemo se po sepertinama preko sipara prema početku grebena Drveničke stine. Kako se uspinjemo tako nam se otvaraju vidici na staro selo, Gradinu, Drvenik, Hvar... Oblačno vrijeme nam je uskratilo Pelješac.

Prva asocijacija kad kažeš Biokovo je većini: surovost i ljepota u jednom dahu i tisuće kamenih formacija. Ovoliko kamenja kao na Drveničkim stinama nema ni na jednoj destinaciji koju sam već "osvojila" (sv.Jure, Topol, Biokovsko oko, Nevistine stine...).

"Šetnja" hrbatom planine do vrha Sokolić je bila sve samo ne šetnja.To je bio hod po rubu, hod po "oštrici"noža i akcija "tko preživi pričat ce" sve u jednom.

Po sto puta "gori doli", kamen ovakav, kamen onakav i sve ih je trebalo prijeći da bi osjetili užitak pobjede na Sokoliću (778m.n.v.)

Ponosni i ispunjeni s kamena na kamen smo se vraćali polako i pažljivo da ne pokvarimo drugima i sebi ovu biokovsku čaroliju. Bruno (vodič) nas je stalno brojio, navodio i bodrio na ovom T2 putu. Bonus na kraju Drveničkih stina (Rilić) je tunel prokopan u stijeni koji nam je s južne poklonio veličanstveni pogled.

Na Biokovo smo se penjali grupno, a silazili pojedinačno, valjda da bi svatko za sebe posložio utiske ove adrenalinske avanture. Silazak smo "prikratili" obilaskom Gradine koja svojim izgledom nije veličanstvena, ali je veličanstvena priča o snazi žena Podbiokovlja. Priča o nesretnoj ljubavi Ljubomira i Andjelije je "uhvaćena" u stečaku iz 15. st. zvanom "Kostanića greb". (iako se moj svekar zvao Ljubomir Kostanić imao je sretnu i "zlatnu"ljubav").

Nakon uspona, silaska i obilaska smo svih 47 planinara ušli u autobus umorni ali ispunjeni današnjim danom (a ja i prošlošću).

Na povratku za Split smo se u mislima već "zapisivali" za slijedeći izlet Mosoraša.

Ferata? zašto ne...

Tekst: Ina Kostanić