Kako postadoh alpinist pripravnik

11 Siječanj 2022

Moj prvi svjesno planirani uspon na planinu se dogodio 15.11.2016. na Vickov stup na Mosoru i od onda se ne odvajam od nje. Bila je to ljubav na prvi pogled. Oborila me i privukla takvom strastvenom nježnošću da i dan danas gorim od želje da joj priđem.

Zanesena kakva jesam, ne opirem joj se nego prepuštam, dozvoljavam joj da me prihvati, da je upoznam, da joj se približim, da je doživim…Međutim, onaj realni dio mene zna da sve to može biti i varljivo, pogotovo ako se nema znanja, iskustva, pa odlučujem se pomalo educirati, okružiti ljudima koji znaju i koji su voljni dijeliti znanje, te upisujem Opću planinarsku školu, par godina nakon toga i Visokogorski tečaj.

Kako to u životu obično ide, jedna stvar vodi drugoj…ja nikada nisam imala neki dugoročni ili konkretni cilj, niti ga imam sada… moja jedina nit vodilja je uvik bila da sam aktivno prisutna u svom životu te da osluškujem ono nešto iznutra šta me vodi, pazi, usmjerava. Kretanje po planini je kod mene uvik aktiviralo ono neko šesto čulo, nesvjesno razmišljanje kako nešto napraviti, poboljšati, kojim putem ići…

Često puta sam se lomila šta iduće upisati, koje vještine steći i onda jedna situacija razjasni sve. Prisustvujem izradi sidrišta, iako tada nisam ni znala kako se to zove i sve postane jasno…želim biti pod plavim nebom, želim biti sposobna napraviti sidrište, želim prići planini na drugačiji način i doživiti je u nekom novom ruhu…

Dva miseca nakon ovog milog osvještenja ugledam poruku na visokogorskoj grupi da počinje Ljetna alpinistička škola… a ja i dalje to želim, ali ipak nisam sigurna jesam li i sposobna za to. Šaljem brzinsku poruku, a kome drugome nego Vinćiju za dodatnu provjeru mojih psiho-fizičkih sposobnosti, instant ohrabrujuća i potvrdna poruka natrag i ja se prijavljujem.

Postoje trenuci koji vam obilježe život, daju mu neku novu puninu, a da tada toga niste ni svjesni. Meni je ove 2 minute dopisivanja sa Vinćijem uistinu obogatilo život i na tome sam mu neizmjerno zahvalna…

Kreće službena prijava, zatim izlet provjere prijavljenih kandidata i nakon 2 dana objava rezultata. Ugledavši svoje ime, srići nigdi kraja, ali i naglo osvještenje da tek sad kreće borba…teren apsolutno nepoznat, a ja totalna tabula rasa…blank

Prvi izlet na penjalište na Čikolu će mi ostati vječno u sjećanju…sunce upeklo, a u meni već ionako kuva…dan krenija čak neloše, penjem prvi smjer, ljudi me osiguravaju, mogla bi čak reći da sam zadovoljna bila, ali kad su me stavili da osiguravam svog partnera, kad je meni došlo u glavu da nema više lepršave ležernosti i da moram biti 100% tu i sada, te da je ovo moj prvi susret sa osiguravanjem nekoga, a ja nemam pojma ništa…konop krut pod rukom, ne sluša me, a ja ni ne znam kako upraviti njime. Ante savjetuje, pomaže, ali ja ga čujem kroz neku maglu, djelomično…tila bi napraviti šta on kaže pa dišem duboko, rastavljam rič po rič šta mi govori, ali i riječnik mi totalno nepoznat… Nemam ja pojma šta znači našpanati, žlinga, top rope, prevezati, sidrište, reverso, čok, štand itd.

Kako je dan sve više odmicao, ja sam moralno sve više išla prema dnu…Prvi put u mojoj planinarskoj karijeri da sam se sa planine vratila tužna, jadna i nikakva…I onda kreće onaj proces bodrenja same sebe i pokušavanja realnog sagledavanja situacije. Pada odluka da možda svi oni znaju vise od mene, ali da ću ja to sve naučiti…meni samo triba malo više vrimena.

Od toga trenutka ja vježbam ka sumanuta da sam, zovem Viljac za pomoć, zovem svoje mentore da se nađemo ranije prije predavanja da prođu sa mnom gradivo prethodnog tjedna, jer ništa bez prakse…to je bilo jasno ka dan. I tako ja malo pomalo, iz tjedna u tjedan dižem se i padam, na momente budem cila sritna kako napredujem, a onda teški očaj jer radim neopisive greške. 5 punih tjedana mi je tribalo da počnem uživati u onome šta radim, načinu na koji sam nešto izvela, popela, osigurala svog partnera. Neopisiva srića i vitar u leđa, sve izgleda veselije, vedrije, a ja napokon imam onaj svoj poznati smiješak na licu.

Preostala dva vikenda ka druga osoba sam penjala smjerove…do te mjere da sam se samoj sebi iščuđavala i sakrastično se osvrćala na moje prve početke koje sam svojevremeno tila izbrisati iz postojanja, ali sada jednostavno ih ljubomorno čuvam kao podsjetnik da čovik može sve napraviti, samo treba biti uporan, vridan, marljiv, racionalan, ali se i okružiti pravim ljudima. Sad kad gledam unatrag, jako sam ponosna na sebe, ali možda čak i više od toga sam ponosnija na ljude koji su mi pomogli na mom putu…Tesko je ostati ravnodušan na ljubav čovika prema planini, spremnost da svoje vrime daruju drugome, svoje znanje da podijele i pritom budu ljudi u svoj punini te riči.

Ne mogu ovaj osvrt završiti, a da ne spomenem završni dio tečaja, njegov pismeni i praktični ispit i muke po mojoj meni S obzirom da već imam koju godinu i da sam se češće izvodila van svoje zone komfora i ugode, znala sam da ako želim preživiti ispitivanje, da moram učiti i vježbati, te na taj način pokušati smanjiti tremu. Prionuh vježbanju pa absjalam sa balkona kuće, prusiciram prema balkonu (otac me u čudu gleda), prevezujem se na stolice, zabijam klinove u rupe I veselo slušam njihov zvonki pjev, vježbam gardu sa Bernardom, karbinersku kočnicu, čitam skriptu čije rečenice napokon skoro pa u potpunosti razumijem i vizualno dočaravam opis jer sam sve to i ja radila već i susrela se s tim…Puno je lakše isti tekst razumiti kad to praktično prođeš nego onako teorijski samo.
Pismeni dio ispita pišemo na Majdanu, nema prepisivanja nego šta znaš znaš…to me je oduševilo, ali i malo pripalo…znam ja ponekad blokati ili krivo nešto pročitati, pa je utješno znati da možeš ćirniti kolegi u ispit…ovog puta prepuštena sama sebi pišem i nastojim biti skoncentrirana…nije loše ni prošlo…rezultati došli za nekoliko dana i ja položila.

Praktični dio ispita se održao na Kozjaku, Malačka…dobrano nervozna, dišem duboko, tješim se da znam, samo da ne smim brzati i ne dozvoliti tremi da me opere… U tom trenu sam se najviše bojala sidrišta jer me bilo strah da ce me dopasti neko misto di neće biti baš lipih rupa za zabiti klinove i da ću se onda smesti od muke i da ću pasti…eto, to je bila moja paranoja…ali sidrište prodje poprilično dobro, a muke mi zada absajal za koji sam mislila da ću rasturiti☹ U ovom trenu ne mogu ni dozvati u sjećanje moment kad je sve krenulo naopako, ali sam se našla u situaciji da sam se morala ispraviti i napraviti točno. Veliko vijeće koje je nadgledalo naš ispit se složilo da ja da bi prošla moram još jednom napraviti absjal, a kako se dan približavao kraju, jedina opcija mi je bila da to sutra odradim…tako da umisto da mirno i opušteno provedem noć, ja sa grčem u želucu. Sutradan radim absjal točno i uredno, te postajem alpinist pripravnik!!! Grlim i ljubim sve oko sebe sritna na uspjehu, ali ponajviše na teretu kojeg skinuh sa svojih pleća…emotivno da emotivnije ne može biti.

U više prilika stavim bok uz bok planinu i ljude, no ovog puta mi se čini da su mi je nadmašili iskreno, ja ne znam kako bi ovo sve završilo da me nisu nosili svojom zanesenošću i ljubavlju prema planini, da me nisu poticali, bodrili, savjetovali, učili nevjerojatnom strpljivošću, svojim primjerom…Teško je hrpu emocija koje kovitlaju mojim tijelom smiriti i staviti u par rečenica da se prikaže ponajviše zahvalnost i neizmjeran mir kojeg osjećam jer znam da sam stekla prijatelje za cili život.

I da…. prišla sam planini na totalno nov način, dotakla sam je skroz drugačije i nježnije nego do sada, dozvolila joj da me nauči da je doživim, osluškujem nekim profinjeno istančanim čuvstvima prepunim jakih emocija i respekta…I na tome sam zahvalna…

Tekst: Antonija Jadrijević
Foto: AO Mosor