14 Travanj 2012
Ova naša današnja ugodna posjeta Hercegovini nema za cilj nekakav jako zahtjevan pohod u vrtoglave visine... Ima, dakle, i čuvenijh planina i čuvenijih imena... Ciljana planina ne zove se ni Mount Mc. Kinley ni Elbrus ni Eiger niti nedajbože Everest.
Započinje sočnim, zvučnim slovom č, pa iako, obilato pokrivena još debelim snijegom i zagubljena vrhom u bijelim oblacima, u nekoj (mojoj?!) sretno oslobođenoj mašti može podsjetiti na daleku i predaleku Chomolungmu ili Cho Oyu - naprosto je Čabulja.... Onomastičko porijeklo Čabulje zaista ne znam i uzalud tražeći po internetu i nekim knjigama nisam uspjela naići na ikakav relevantan etimološki trag... Nešto je čabuljasto bilo u ovim vrletima pa je narod jednostavno čabuljao za ovcama... Čabuljajući zavolio njene pašnjake, klisure i vrleti pa kako to već biva, pričama uz ognjišta svoju zadivljenost prenio narednim generacijama. A ovi opet, trbuhom za kruhom napustivši gladnu domaju , o ljepoti svog kraja ispričaše kojekakvim bjelosvjetskim lutalicama.... Tako nekako nastaje planinski turizam ili, u puno ljepšoj varijanti, nevini planinarski moving...
Četrdesetak Mosoraša iz(ča)bauljalo je konačno van iz autobusa točno pred planinarskim domom u Bogodolu (650 m/nv) kojeg održava HPD "Prenj" iz Mostara. Dočekani smo lijepo, domaćinski, pa nakon blagotvornih kava i čajeva, napokon krenuli uzbrdo iza bogodolskih kuća širokim poljem ka prvim čabuljskim ćukama.
Traje to nastojanje da se što prije domognemo kakve-takve visine. Ovdje u nizini ima ponešto, gdje gdje zadržanog, smrznutog snijega. Uglavnom je tlo ugodno pokriveno robusnom smeđom travom i kamenjarom. Siječemo seoski makadamski put najkraćim pravcem uspinjući se ubrzano, ponegdje preskačući kamene zidiće, međe ovih polja. Već s prvih pregaženih pedesetak metara nadmorske visine, snijeg postaje stalna i željena podloga. Sada je već i ovaj početni uspon ubrzao srca, zamorio tijela, pa pred izlazak na prvi manji greben, zastajemo uživajući u kratkom odmoru. Odavdje imamo pogled na selo Bogodol u dolini.
Bogodol je tipično hercegovačko selo smješteno sjeverozapadno od Mostara s atipičnim brojem groblja. Ima ih čak šest! Kako i zašto, preduga je priča... Selo je poznato i po nevjerojatno hrabrim sestrama Šimi i Draženki Čuljak koje su preživjele sedam dana i noći na temperaturi od minus dvadeset i sedam stupnjeva, kada su, sada daleke 1985. godine, izgubljene u sniježnom nevremenu upale u provaliju pa u ledenoj jami bez hrane i vode na nevjerojatno niskim temperaturama - preživjele. Hladnoća im je objema odnijela noge, ali ovim herojkama nije uspjela oteti volju za životom i nevjerojatnu snagu duha.
Uskoro krećemo dalje i pomalo odmičemo ka Čabuljinom najvišem vrhu Velikoj Vlajini (1780 m/nv). Nemarkiranim putem, odabranim dijelom instinktivno, a dijelom racionalno, hodamo najprije po ovom nižem Čabuljinom hrbatu, pa preko prilično strme, zaleđene padine, oprezno poniremo u dolinu od koje zapravo i započinje krajnji uspon na vrh. Sve je bijelo, čisto. Zrak je rezak, ali nije hladno. Dapače, vjetra gotovo da nema, a refleksija sunčevih zraka na ovoj dolinskoj pustari smještenoj u zagrljaju Čabuljinih hrbata, nemilosrdno prži.
Čabulja ne obiluje šumom. Prilično je gola i idealna za ispašu pa na ovom području često možemo naići na ostatke nekadašnjih pastirskih katuna. Ipak, kratko nakon što smo prošli omanje, posve zaleđeno jezerce, pojavljuje se hrastova šuma, prošarana pokojim borom, i staza koja je markirana. S popriličnim trudom markacije nalazimo poviše snijega - na stablima. U šumi je mikroklima malo drugačija pa se i duboki snijeg ovdje ne da lako otopiti. Ipak, omekšan je jugom. Mokar. Gotovo do prepona, lako i prečesto propadamo u sniježne zamke, ponegdje se teško čupajući na tvrđu površinu. Kroz šumu smo, unatoč preprekama, prošli relativno lako. Ali već samim izlaskom iz nje, dočekani smo hladnim vjetrom i ledenom površinom. Gotovo prostački, bez finih manira, planina pokazuje drugu stranu svog karaktera pa od usnule ljepotice Snjegulice lako postaje zvijer.... A to da smo mi tek puki šetači, patuljci Mosoruljci naspram ove divljine, jasno je od početka...
Sprečavajući otklizavanje u okolne provalije, tek ponegdje pojavljeno, grubo stijenje, olakšava kretanje. Nagib uspona prilično je naklonjen okomici, a pogled prema gore je impresivan – stožasti oblik vrha bodri pričin da se ovom strminom penjemo u samo nebo. Dan je još uvijek prekrasan. Plavo nebo nad vrhom, s pokojim bijelim oblakom, gotovo idilično uljepšava cijeli doživljaj. A za leđima – vrtoglavi pogled na pređenu dionicu! Već smo prije, kod jezerca primijetili tragove velikih šapa u snijegu i pitali se kakva je to zvjerčica (ča)bauljala ovuda. Vuk? Poveći? Oteži? Ubrzo dolazimo do odgovora. Desetak metara od mene, nekolicina bržih panično je zakričala kada su iznenada, moćno se strmoglavljujući s vrha, do njih doletjele dvije ogromne, čupavo dlakave grude. Srce mi je trenutno zaigralo od radosti!
Dva krasna kavkaska ovčara (ili su možda ipak šarplaninci?) dotrčala su do nas umiljavajući se poput mačića! Zapravo, po veličini, glavatosti, ali i snazi i dostojanstvenosti, više nalikuju lavovima nego mačićima! Ove dvije lijepe, velike životinje, ova dva predivna primjerka najboljeg čovjekovog prijatelja, u čas su oživjela monotonost bijele, utišane, naizgled beživotne planine. I iako je njihova pojava za neke u početku bila uznemirujuća, zapravo su ovi psi na neki način donijeli sobom mir i sigurnost. Kao kakva dva pustinjaka, gorska mudraca, utonuli su u meditaciju i tišinu čuvajući Mosoruljke koji nisu htjeli ili mogli ići dalje na vrh.
Od ovog mjesta do vrha ima još nekih pedesetak napornih visinskih metara uspona. A izlazak na vrh je prekrasan! Dokle god pogled seže, nižu se lanci golemih hercegovačkih planina, zamotanih u bijelo sniježno ruho. Čvrsnica, Prenj... Tu su negdje i Vran, Velež... Duboko dolje, bezdan kanjona Drežnice. Prizor ljepotom oduzima dah! Pod nama sa svih strana duboki su ponori do čijih dna pogled ne može stići. I opet taj temeljni, svevrijedni, osjećaj beskrajne slobode! Odista su božanske planinske visine! Bili toga svjesni ili ne, napor tijela pri usponu nije drugo do svojevrsno hodočašće samom sebi pa dolazak na vrh nagrađuje vlastito pomicanje unutarnjih granica baš tim dosegnućem osjećaja slobode (ili bar oslobođenosti!). Ta kratkotrajna transmisija u nešto veće, sveobuhvatnije, bezvremenskije, baš to je ta tako snažno osjetna ljepota koja briše svaki tjelesni zamor i opet kada se sretno vratimo u doline, u svoje gradove i svakodnevlja, upravo to snažno iznutra doziva i ponovno upućuje k planini... I neka je tako! Nažalost, uz ovaj uzvišeni osjećaj, onaj malo manje poželjan – osjećaj hladnoće - sve je zamjetniji. Ni ovdje vjetar nema milosti i vrlo lako pothlađuje.
Niz skliske skute Velike Vlajine valja se početi oprezno spuštati. Ne mogu procijeniti koliko je duboka provalija pod nama i koliko je strm nagib kojim se spuštamo. Svakako se vratolomnim i upravo akrobatski rizičnim doima naše spuštanje niz sniježnu padinu nabadanjem peta duboko u snijeg, opiranjem gravitaciji koja nas jako hoće zakotrljati, otklizati niz strminu... A putem ima svega! Neki se ne mogu othrvati nagibu i snijegu pa nekontrolirano klize na stražnjici dok se oni ispod pripremaju da ih uhvate prije nego li izmaknu u bezdan pa ludi smijeh dođe na plač... Srećom, svi nekako dolaze do ruba šume kroz koju je kretanje sada ipak manje rizično. Iako ima polomljenih štapova, ipak nema i polomljenih kostiju. Otežani smočenom odjećom i obućom, šljapkamo dalje kroz dolinu i predivne prizore planine pred zalazak sunca.
Naši nas psi prate u stopu vjerojatno misleći da smo neki čudni pastiri koji lutaju ovuda bez ijedne jedine ovčice... U domu nas mokre i umorne njeguje toplina dobro zagrijane peći, odlično pripremljen grah sa suhim mesom, ali i iskreno gostoprimstvo naših dragih domaćica. Nikome se ne ide doma. Bilo bi lijepo vidjeti kakve su zvijezde nad Bogodolom. Ali....
Tekst i fotografije: Irina Stajčić