Ustajemo vrlo, vrlo rano. Sat je navijen na 5 ujutro, ali ja sam bio budan već prije 4:30. Počekao sam neko vrijeme, povirio kroz prozor, vani se već vidjelo dovoljno. Probudim Davora, kažem mu da je dvadesetak minuta ranije nego što smo bili dogovorili ustajanje, ali on spremno skače iz kreveta. Skupimo stvari dolje, da ne ostaju u spavaonici, mali ruksak je već sinoć bio spakiran, i utiho se iskrademo iz sobe. Doručkujemo ispred Doma, i vrlo se rano uputimo prema samom vrhu.

Već se dobro vidi za hodanje, ali jedan tip je ipak krenuo prije nas. Pretekao nas je dok smo doručkovali, krenuo je par minuta prije nas. Nema veze, nije ovo nikakva utrka. Čim je počeo konkretniji uspon, on je počeo usporavati, i vrlo nas je brzo propustio da prođemo. Nešto iza prvih sajli i klinova, obasjale su nas i prve zrake sunca, pa smo napravili nekoliko fotografija.

Na malom Triglavu (malo iza) smo ipak napravili prsne naveze i počeli se ukapčati po sajlama. Vrijeme je krasno, toplo, ugodno, ništa ne puše, stijena je malo mokra od noćašnje rose, ali sve ide kao podmazano, bez ikakvih problema. Ukopčavamo se reda radi. Po gorim terenima sam ja znao proći bez osiguranja, pa niti ne razmišljaš o njemu. Ovdje znamo da su nesreće relativno česte (a i velik je promet, pa nije ni čudno), i ukopčavamo se samo zato da ne ispadnemo nepristojni, pogotovo kad smo već nosili opremu sobom. Ne košta puno truda, a može biti jako korisno. U biti, obojici je to ukopčavanje puno interesantnije u spustu. Ide to bez problema, i uskoro smo na samom vrhu!

Pogled je predivan, sve se vidi okolo. Malčice mutno, ali se vidi. Kad se sjetim sestrinih opisa, ona nije znala da je na vrhu dok nije gotovo čelom udarila u Aljažev Stolp (sklonište na samom vrhu). Eto koliko su vidjeli kad su se popeli gore. Škrlatica izgleda predivno, monumentalno. Samo joj vrh viri iznad oblaka, izgleda kao Olimp! Gore sigurno sjede Bogovi, barem odavde to tako izgleda. Šteta što i mi dvojica nismo uspjeli malo sjesti… Šteta.

No, barem nam se ovdje posrećilo, nemamo se što žaliti. Uistinu nemamo. Ne žuri nam se, ljenčarimo po vrhu, fotografiramo, gledamo i komentiramo ekipu koja se vrti okolo, dosta je prometno ovdje. Srećemo i Nizozemce, čak. Nismo im se javili, nekako nam nisu bili usput. Izgledaju zadovoljno, kao i svi gore. Stvarno je interesantan osjećaj biti na krovu Jugoslavije. (opet mi dva zatucana nacionalista i regionalista zbijamo šale jedan s drugim). ;) Obojica smo u ovim krajevima prvi put, jesam li to spomenuo? Davor je prije niti mjesec dana prolazio s alpinistima blizu, ali nije ovuda planinario. Više su se držali podnožja i doline Krme. Samo da se još upišem i idemo dolje, već se navlače neki oblaci, kvari se vrijeme. Bolje da smo došli ovako rano, svakako se isplatilo. Još i ne slutim koliko. Odjednom me neki grintavi slovenski jezik prene iz misli. Niti riječi nisam razumio (ne što ja tako slabo razumijem slovenski, nego ovaj nešto petlja bezveze). Pogledam blijedo čovjeka, i izgledam zbunjeno. Ponovi opet, ovaj put na Hrvatskom.

• - "O’aoaud sve vi krenuli?"
• Nisam ga najbolje razumio, pa promrmljam: “Sa Planike.”
• - "KAD ste krenuli, pitam?"
• - "Amm, jutros… ?" (još uvijek izgledam zbunjeno)
• - "Vi ste onaj što je sinoć pričao?"
•  - "Aaaaaa, (sad mi se upalio kliker), da, ja sam. Mi smo… Kako ste spavali?" ;-)) (već mu se lagano rugam). ;-)
• - "Hmmm - mmmrrrrrlj… Nego, kad ste vi krenuli?"
• - "Ustali smo malo iza 4:30, doručkovali i krenuli. Evo, taman idemo nizbrdo (ovaj se valjda upravo bio popeo)"

• Ma, samo vi polako, nama se nigdje ne žuri.
• Eh, ja brže ne mogu ni da me ubiješ. (hm, ovo su neki naši?).
• “Hajde, samo polako, drži se lepo s obe ruke”, govori muž. (hmm? Ovi su iz Zagreba?)

Kad odjednom, ona malo zastane, muž se odmakne na dva koraka ispred nje a ova drekne: “PRIMOŽ! Pa kud si, bre, otiš’o tako daleko?!” Ja nisam mogao vjerovati svojim očima i ušima. Prvo, lako što su MENI (glupom Dalmošu) zvučali kao Zagrepčani, i Davor je isto pomislio, bila je tu još pokoja rečenica koja se sasvim slučajno savršeno uklapala u Zagrebački govor. Srećom, naš zatucani nacionalizam nije rezultirao ničijim padom u “provaliju”, dobro je da je na nas dvojicu naletjela! ;-) Mi smo bili šokirani, pogotovo zato jer smo bili sigurni da su iz Zg. Drugo, nismo mogli vjerovati da ćemo takvu priliku sresti u planini. Ta ne da ima dvije lijeve ruke, nego četiri lijeve noge, hoda kao po jajima, grčevito se drži za sajlu i plače kao malo dijete kad se Primož odmakne na dva koraka ispred nje. Pa što uopće traži ovdje ako je takva paničarka?! Kojeg vraga ju je Primož uopće vodio sobom, valjda je znao koliko je (ne)sposobna? A tek kad se izvukla iz toga i kad smo je bolje pogledali? Natapirana frizura, našminkanih usana s naočalama na špic, kakve su nosile tajnice po uredima davnih šezdesetih, i kreštav glasić! “Bože, svašta!”, bilo je jedino što mi je prošlo kroz glavu. Još smo jednom sreli grintavog Slovenca. Nikako ga se riješiti! Grabi prazan prema Planiki. Što je sad? Spustio se sa Triglava ugodnijim putem na Dolič, radi djece, pa sad ide po ruksak. Eto te tamo…OK, dođosmo do Doliča (ovo je bila mala digresija), vratimo se mi našem putu prema Zasavskoj koči. Zašto smo baš odabrali TAJ put? Evo zašto, jedan vodi čez Hribarice, (prijevoj) i čini se dosta logičan, ruku na srce. Drugi put vodi preko vrha iznad prijevoja Hribarice, dulji je, veća je visinska razlika, ali možda želimo vidjeti i vrh. Opet dobro. Treći, najgluplji od svih se spušta gotovo skroooz u dolinu, i zatim se opet penje natrag, sve okolo – naokolo, taj nam se nikako ne isplati. Četvrti, ovaj naš, em je najkraći, em najjednostavniji, jer cijelo vrijeme ide po izohipsi. Treba se spustiti sa Doliča, zatim malo gore-dolje, (po karti to izgleda jako ravno), ponovo se popeti i prijeći prijevoj Prehodavci, i onda još nešto malo spusta do samog Doma. Svi nam samo pričaju “Kak je lepo pri Prehodavcih”. - Kakav je put? -Ooo, pot je markirana! Dobro, rek’o. I odosmo mi tako. Valjda ćemo naći skretanje. Krećemo nizbrdo.

Spuštamo se i mislimo se gdje je onaj izvor u kojem pili i umivali se. Usput se mislimo gdje bi se tu uopće moglo skrenuti lijevo, nije nam baš jasno?! Pa to je provalija, gdje tu skrenuti? Prolazimo kraj jedne “uvale” u stijeni ispod koje se dolje ruši sipar. S druge strane uočavamo nešto što bi mogao biti put, ali pod samom stijenom, na vrhu sipara, je oveće snježište (vječno smrznuti snježni nanos, kao ledenjak u malom). Uto dolazimo i do markiranog skretanja, kojeg smo bez problema uočili. Točno vodi preko snježišta?! Hm? Hmm… No, markiran je, valjda znaju što rade, ali odavde se baš i ne vidi gdje se put nastavlja. Makar zaobišli to nesretno snježište odozdo, što nije lako napraviti na siparu, ali nije ni nemoguće. Za početak, sakrijemo ruksake iza nekog kamena, uzmemo svu ambalažu i krenemo još dolje do one vode. Mislili smo da je to i bliže Doliču, dosta smo se još morali spustiti. Cijedi bitno slabije nego jučer, očito je to aktivno samo kratko vrijeme nakon kiše. Tipično za ovakav teren. Nalijemo vodu, krećemo oštrim tempom uzbrdo do ruksaka i skrećemo po markaciji za Prehodavce. Početak je ok. Dolazimo do snježišta i vidimo da je gromada malo odlijepljena od samog ruba stijene, može se vrlo oprezno ugaziti nogom između nje i stijene, pomažući se malo i rukama. Po nekom siparu uzbrdo, pa preko nekog brijega… Nama je na karti izgledalo da put vodi kroz dolinu, a ovdje izgleda da vodi dosta iznad doline. Hm? Vidimo jednu veliku “glavu” koju treba zaobići, i put koji vodi sredinom visine, skroz oko nje. Odavde izgleda manje – više u redu. No, problem je ono što ne vidimo, opasni su ovi unutrašnji zavoji, kroz “uvale”. O čemu se radi; put prolazi ispod same stijene, koja se često nadvija nad njim u nekom prevjesu, dovoljno niskom da se treba saginjati za proći. Sam put je vrlo, vrlo, vrrrlo kršljiv, urušen i zatrpan kamenjem koje pada odozgo, i svaki je korak nesiguran. Treći i najveći problem je što taj put vodi po izohipsi koja je na karti široka isto koliko i u prirodi. Odmah ispod nas se ruši golema strma padina (gotovo vertikala) i možemo praktički baciti kamen dolje u dolinu, bez da se puno kotrlja niz padinu. A do dolje bi gotovo sigurno došao, ne bi zapeo putem. Još jedan problem je što do doline ima svojih 800 – 900 metara puta, i gotovo jednako toliko visinske razlike. Bome, nije nam svejedno. Kao u američkim filmovima, kad gledate nekog kako se s vanjske strane fasade drži za prozor, oluk ili gromobran i pokušava doći do susjedne sobe. Samo, rub (prag) na fasadi po kojem hoda se ne urušava, širi je od ovog našeg puta (na mjestima!), a on je glavni glumac i neće poginuti prije kraja filma, i to svi znaju. I svejedno u kinu zamre šuškanje s vrećicama kokica, dok ovaj opet ne bude na sigurnom. I, da, glumac nema 25 kg ruksaka na leđima, također. Ima nekog tko ga progoni, ali ni mi tu nismo bili pošteđeni.

Spomenuo sam (još na Triglavu) da vrijeme ne obećava. Prije Doliča nismo znali što sluti, ali sad je već počelo obećavati, samo ono što mi nikako nismo htjeli. Pogotovo ne na ovom putu. Dvije stvari nam se motaju po glavama: “Daj, samo da dohvatimo prijevoj, prije nego li ovaj oblak dohvati nas” i: “Molim te, pazi što radiš, budi jako, jako oprezan!”, neprestano ponavljamo jedan drugome iako obojica jako dobro znamo da onaj drugi itekako dobro zna koliko mora biti oprezan u ovakvoj situaciji. Svejedno, koncentracija mora ostati na najvišem nivou. I to je ono što je bilo najteže. Izađemo iz nekog sranja od detalja, dohvatimo se dijela staze gdje se par koraka može prohodati bez držanja rukama, i u tren se opustimo. E, TO su stvari koje sebi ne smijemo dopustiti, jer se tu gine. Vraga je to sigurno, samo nije onoliko gusto kao maloprije, pa se čovjek opusti. A nemamo kviska za uložiti kad pogriješimo. Dobro je da to znamo, pa se ne opuštamo na takvim mjestima. Ne smijemo sebi dopustiti niti sekundu odmora. A nemamo ni vremena, oluja prijeti. Inače se ne bojim oluje, ali počne li prati sa stijene svo ovo klimavo kamenje, bit će još gušće… Što je najgore, put je totalno neosiguran. Niti klinova, niti sajli – ništa! Tek smo na uvjerljivo najopasnijem dijelu naišli crvenom bojom napisano: “PAZI!” i to je bilo sve. Poludjeli smo kad smo to vidjeli! Osim preniskog stropa koji nas sa ruksakom tjera u niski polučučanj (položaj u kojemu ne možete hodati, a još se morate sagnuti i odmaknuti od stijene – pomaknuti težište preko ruba provalije), urušene “staze” širine pola gojzerice posute kamenjem koje se drobi odozgo, još je sve skupa i blatnjavo, i po stazi, i po stijeni za koju se treba držati. Svako drugo hvatište ostane u ruci, svaki drugi kamen koji uhvatite bez ikakve sile uspijete izvući sa svoga mjesta. Par stotina metara litice iznad nas izgleda tako golemo i moćno, a sad mi se čini da bi je jedan udar groma samlio u papar. Detalj za detaljem, nekako prolazimo i polako napredujemo, sve očekujući da smo najgore prošli. A onda nas dočeka nastavak… Ili smo se malo navikli na ovaj “režim”, ili je put fakat postao koliko – toliko normalniji, ali sve su češći detalji gdje se “lakše diše”. Iako onda neminovno uslijedi neki detalj gdje nam opet zastane dah. I iza svakog zavoja mislimo da ćemo ugledati mrski nam prijevoj, kad ono – još ga nema. Istina, kasnije smo počeli nalijetati i na klinove (koji su fakat olakšavali prelaske, ali moglo se uglavnom i bez njih). Puno bismo ih radije imali na nekim drugim mjestima. Naš bijes je doživio vrhunac kad smo na jednom dijelu staze gdje smo se prošetali s rukama u džepovima (figurativno) – naišli na sajlu! Sajla?! KAKVA, DOVRAGA SAJLA!!!?! Što će nam ovdje sajla, tamo gdje smo trebali poginuti napišu “Pazi”, a ovdje gdje možeš proći biciklom, stave sajlu! Uvjerljivo najopasniji dio puta oni osiguraju bojom! Davor se raspalio, a ja ga samo mogu podržati. Dobio je (u znak podrške) od mene samo kratki komentar: “Da, to ti je varnostna barva!” Mukom smo se nasmijali, iako nam nije baš do smijeha. Ovaj nam je biser postao smiješan tek na domu. Na jednom jedinom mjestu smo naletjeli na mali poluokrugli “balkončić”, sa kojeg nisam odolio napraviti jednu fotografiju dolje u dubinu, mogao sam pljunuti na livadu dolje ispod sebe, a baš sam htio da se vidi koliko je to bilo visoko. Nevjerojatno koliko se čovjeku maknu kriteriji, po ovome bih sad mogao plesati, a stati na vrata balkona koji nema ogradu negdje u gradu, većinu ljudi bi bilo strah. Sve je to u glavi, sva ta spretnost i sigurnost. I dobro je da i to znamo. Uz svu tu ozbiljnost situacije, (nemojte misliti da pretjerujem, ovo uistinu nije bilo bezazleno) duh nam se obojici drži na visokoj razini. Čak smo se par puta i našalili, nasmijali, bacili poneku dosjetku. To je dobro. Davor mi je to čak i na glas komentirao, nije mogao prešutjeti koliko mu je bilo drago nakon desetak minuta tišine (u onom “Pazi” detalju) čuti glas dobre volje od mene. Valjda se umirio malo. Ne mogu mu zamjeriti ako je očekivao da će cijelim putem slušati samo psovke i kuknjavu. Iako, nije to baš očekivao (to je malo prejaka riječ); više mu je bilo drago, kad je već tu da je u društvu sa mnom (ovakvim) nego s bilo kim drugim (problematičnim). Da je bilo tko od nas popustio panici, bili bismo uvelikoj nevolji. Uistinu velikoj. Konačno, ugledali smo i prijevoj. Divnog li prizora! Međutim, tek ga vidimo, još ništa nije gotovo, treba još doći do njega, a onda uzveslati uz jedan sipar toliko strm da je na njemu teško i stajati, a kamoli napredovati. Iscrpljene noge služe kako-tako, ali bitno je život (volju) držati na razini, i ne prepustiti se malodušnosti. Dalje je sve lako. Slijedeća faza bila bi kukanje “ne mogu više”. Ako tu fazu izdržite, onda dolazi tupilo. U toj zadnjoj fazi je čovjek u stanju bez hrane i odmora hodati još, ako treba, i 12 sati. Ni težak ruksak, ni prazan želudac, ni kiša koja se slijeva niz leđa, kroz gaće u gojzerice, ništa više čovjek ne osjeća, niti mu smeta. Ni uzbrdo ni nizbrdo, ništa mu ne znači, sve mu je ravno. To tupilo je valjda neki obrambeni mehanizam pod kojim čovjek uspije (fizički) izdržati nešto što misli da ne može. Bio sam u toj fazi puno puta, i od puno drugih planinara čuo istu priču. No, danas smo bili daleko od te faze. Dapače, još se i šalimo. Ne smijemo sjesti i odmarati i to nam je savršeno jasno, makar već imamo puno manje problema ako tresne po nama neko gadno nevrijeme. Već smo uočili (na samom prijevoju) nekoliko golemih gromada ispod kojih se možemo šćućuriti, uvući u bivak-vreću i preživjeti oluju. No, radije bismo je preživjeli u Domu, ako uspijemo stići na vrijeme. Čim smo preskočili prijevoj, počinje spust, a i teren je sasvim, sasvim drugačiji. Trava, kamen i blato, idealna kombinacija za padanje. Više nas nije puno ni briga, možemo samo pasti, nećemo puno padati. Žurimo (koliko možemo) ne bismo li preduhitrili kišu koja već počinje, i svaki tren treba prerasti u pljusak. Davor je navukao jaknu, a ja znam da mene moja neće puno zaštititi od kiše. Pelerinu mi se ne da navlačiti preko glave, a Dom već vidim, treba se samo još malo popeti do vrha proplanka na kojemu je smješten. Ne znam otkud mi inspiracija, ali odjednom sam odjezdio (da ne kažem nešto drugo) prema Domu, kao da su me noge same nosile. Žurio sam uzbrdo i sam se čudeći što mi bi, Davor je viknuo samo neka ja požurim, da će on polako za mnom. Znao je i on zašto žurim, a njemu pod jaknom ne bi ništa bilo od nekoliko minuta pljuska. Pred samim Domom stoji veliki kamen s markacijom “čez Prehodavcih” i s veeelikim natpisom “Pot zelo zahtevna!” Pas mater! Pas mater i oca! A gdje je taj isti natpis s druge strane puta? Koji je ovo idiot markirao i koji je to idiot osiguravao?! Čak markacije nisu ni loše postavljene, uopće. Ali osiguranja – TOTALNO NAOPAKO! Pas mater i oca, previše smo to puta ponovili taj dan…Konačno smo na Domu. U blagovaonici gužva. Mi mokri i umorni, vani pada kiša. Žudimo za nečim toplim i hranjivim, ali više nemamo ni volje ni snage, a ni živaca izlaziti na kišu i nešto sebi kuhati, iako hrane imamo i više nego dovoljno. Otišao sam na šank, i nisam pitao koliko košta, samo sam rekao: “Daj”. Nekakav gulaš sa žlicom pure smo platili 50 kn po tanjuru, što nije baš jeftino. No, to je prvo konkretno što taj dan jedemo, nakon doručka jutros malo prije zore. Pojeli smo malo čokolade kad smo sišli na Planiku, ako se ne varam. Ne zaboravite, napravili smo mi sasvim solidnu turu danas, mi sve računamo da smo krenuli s Doliča. A sve ono prije? Gulaš je bio prilično skup, i niti blizu toliko dobar. No, davno mi nije tanjur nečeg tako fino prijao. Baš nam je trebalo nešto toplo i juhasto. Još smo malo sjeli, odmorili, brzo dolazimo sebi. Već za sat vremena (valjda) je i kiša stala, a mi juriš vani. Kao da ništa nije bilo! Sjeli smo pod jednu strehu, i skuhali sebi juhu iz ruksaka. Više za gušt i za nagradu, nego radi gladi. Ali svejedno prija, ne može se reći da nam nije dobro došla.Prije samog odlaska na spavanje bih se sjetio simpatičnog čiče iz Pakraca, koji je tu sam, i očito traži nekog za društvo u svakom Domu gdje dođe. Nije nam bio onako privlačan kao Zg ekipa sa Doliča, ali bio je ljubazan i prijateljski nastrojen. Nemamo mu što zamjeriti. Ali, zato je tu zatucana primitivna Švabica, kad smo kod dijeljenja zamjerki. Davor je na polici s papučama odabrao jedne koje su mu odgovarale, i obukao ih za po Domu. Domar nam je prije toga objasnio da mu je žao, ali da mu fali papuča, tako da smo hodali bosi. Odjednom skoči Švabica i nešto gunđa na njemačkom (taj je jezik dušu dao za gunđanje, kao stvoreni su za to). Pokazala je prstom u papuče i priprijetila (u njih sve tako zvuči, nisam im ja kriv) “Dize – majn!” Davor njoj na engleskom odgovara da je niti riječi ne razumije, da mu je žao što je pogriješio, da nije tako shvatio, da će ih vratiti, ali ona opet ponovi onu istu rečenicu! I opet! Bez ikakve gestikulacije, mimike, naglaska u izgovoru… brrrr! Uto brižni muž vidi da mu je žena u “nevolji” i zaštitinički se ubaci u raspravu, ponavljajući istu onu rečenicu, s istom intonacijom i mimikom lica! E, pa hvala, baš si pomogao! Budala. Čuje li on da mu Davor NE odgovara na njemačkom? Ne bi li to svakom razumnom čovjeku značilo da se na tom jeziku neće moći ništa riješiti? Da su oni dvoje išta htjeli shvatiti, našli bi oni načina. Zaključak se nameće sam po sebi, nema smisla dalje u krug raspravljati s tim “vjetrenjačama”; iskočio je iz papuča, okrenuo se i otišao u sobu. ‘Će meni neki “ubermensch” sad tu kvariti dojmove i raspoloženje. Kako da ne. ‘Oćemo opet? Pas mater i oca, eto tako. Epizoda završena, dobili su naše pažnje i više nego su zaslužili, nećemo se dalje obazirati na njih. Da se razumijemo, istina je da mi je Davor prijatelj i da je za očekivati da ću stati na njegovu stranu, ali garantiram da bi prvo od mene dobio “jezikovu juhu” da sam mislio da je išta loše napravio. Možda ga ne bih izvrijeđao nasred blagovaonice (sigurno ne bih), ali čuo bi me poslije, bez brige. Međutim, nije me čuo. Nije imao što slušati. No, pustimo budale, vjerojatno misle da smo Slovenci, pa nas taj nesporazum i loš marketing i ne brine previše. >;->>> Idemo mi spavati, sutra nam se ne žuri, i nećemo navijati sat. Spavamo dok se ne probudimo…

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John