Triglavski dnevnik - 4. dio

PDFIspis

Triglavski_Dnevnik_mala04U današnjoj epizodi naši junaci kreću s Pogačnikovog doma prema Planiki. Putem na Doliču susreću veselu grupu Zagrepčana, a na Planiki ih dočekuje mrki Slovenac željan debate. Pročitajte kako su se John i Davor nosili sa svim tim novim izazovima...

 

Rano ujutro napuštamo dom, prvi smo se izvukli vani, koliko vidim. Još se tu neki muvaju oko doma, mamurni puše ili šuškaju po ruksacima, ali nitko se ne sprema na put. Grabimo prema vrhu (Bovski Gamsovec) (gams je ona njihova divokoza koja gore živi, ne zamjerite mi ako nije baš divokoza, ali nekakva koza je, i oni je zovu gams). Pod samim vrhom su nas dohvatile i prve zrake sunca. Predivno vrijeme i predivno jutro. Spuštamo se s vrha na stazu (2-3 min) i nastavljamo dolje prema Luknji (prijevoju). Bogme, staza je uska i kliska, kombinacija mokre trave, oblog kamenja i blata, dušu dalo za pasti. Ne samo što je uska, nego je s lijeve strane vrrrlo strm travnati tobogan-spust ravno u dolinu Vrata. Ne izgleda opasno, ali teško da bi se netko uspio zaustaviti prije Aljaževog doma! ;-)) Davoru je umalo uspjelo pasti dolje. Dobro, ne baš, ali… Kliznula mu je noga, zateturao je, ali je očekivao da bi mogao pasti pa je bio spreman i dobro reagirao. Ja sam to gledao sa metra udaljenosti i bome, da je situacija zahtijevala moju reakciju, ne vjerujem da bih išta uspio napraviti. No, ipak ja biram (i to vrlo pažljivo) s kim idem u planine. Nije Davor baš sa Trešnje(vke) opal, pa tako nije ni sa ove staze. Stari je to lisac.

 

Triglavski_Dnevnik_08

 

Spustili smo se do Luknje, i malo sjeli odmoriti i doručkovati. Nismo na Domu ništa jeli, ostavili smo to za neku osunčanu livadu. I evo je! A evo, bome i famozne kobasice sa Bivaka IV. Ne znam što bi programerima u Javi značila kratica JDK, ali mi smo je protumačili kao je*eno dobra kobasica! ;-))) Samo neka oni razvijaju javu, mi smo razvoju podvrgnuli mišiće vilice! Zadovoljno žvačemo kobasicu nasred livade, kuhamo opaki mosorski čaj (ostalo malo zaliha što sam ih Davoru donio kad smo se sreli pred Novu Godinu, sjetio sam se kako se oduševio tim čajem na Žumberku) i pozdravljamo planinare u prolazu koji nas u čudu gledaju. ;-) Kakav bih ja to bio prijatelj da dođem iz mirisne Dalmacije u Zagreb i ne donesem ništa od tih mirisa sobom. Kakav bih ja to bio Dalmatinac, dovraga, da ne širim oko sebe svoju kulturu? ;-) A znam da on sve te stvari voli, pa kako da odolim tome veselju? ;-) Bit će još posjeta, bit će još iznenađenja, nadam se.

 

Sa Luknje nastavljamo dalje nizbrdo, istim tim škakljivim putem, samo malo dalje od ruba. Struštimo se niz nekoliko sipara i konačno dohvatimo konjsku stazu (kako prikladno, rekli bi zlobnici) koja vodi prema Doliču. Čeka nas fin, ne pretjerano strm, ali zato dugačak uspon, bez nekih iznenađenja. Jutro je još, vremena ima napretek, a do doma je sigurna staza. Opušteni smo i dobre volje, noge nas služe, puni smo života i poleta. Grabimo dobro, a pogotovo mene nekako svako malo treba napominjati da ne žurim previše. Očito je danas bio moj dan, baš sam se dobro osjećao. Putem smo ipak imali nekoliko iznenađenja, ma koliko dosadan može biti takav uspon. Naletjeli smo na nekoliko privremenih izvorića putem, i s guštom se umivali, prali, pili, tuširali, punili čuture… Uživali, kako sam mnogo puta rekao, kao dva praščića u malo blata! Svježe je padala kiša, a šuplji kamen nakon takvih kiša curi na sve strane.

 

Triglavski_Dnevnik_09

 

Drugo iznenađenje je bilo u vidu jednog Slovenca kojeg smo sreli u suprotnom smjeru. Pitamo ga koliko još do Doma, a on nas gleda, pa se misli, pa kaže: “Slabi sat.” Mi dva se pogledamo, i odgovorimo: “Dakle, sat”. “Ma, neeee to sam ja već uračunao, nema sat!” ;-))) Baš nas je oduševio, moram priznati…Ne znam po čemu je zaključio, ili se samo šalio, ali… bitno je da smo se mi nasmijali. Simpatičan neki tip, veseljak! ;-)

 

Dolazimo i do Doliča. Iznenađenja ne prestaju. Naletjeli smo na neku stariju ekipu iz Zagreba, i isti tren našli s njima zajednički jezik. Znali smo da nećemo ostati na Doliču noćiti, jer ima još domova naprijed, Planika na dva sata hoda, i Kredarica na možda još jedan sat hoda udaljena. O Doliču nismo puno dobrog čuli, i ne namjeravamo se puno zadržavati, samo se malo odmoriti. Prija nam ovo društvo i ne žuri nam se previše. Fakat su ugodni ljudi. Baš smo kasnije na Planiki razgovarali o tome kako putujemo sami nas dvojica, pa smo kombinirali koga smo još bili zvali sobom, tko bi se tu dobro uklopio. Ponovo smo se sjetili kako nam je žao što nismo tu ekipu sreli na nekom domu gdje smo spavali, jer bi baš bio gušt večerati s njima, i ostati se zezati nakon večere. Bio je i jedan Solinjanin s njima, odmah smo se mi dvojica “nanjušili”. Pao je komentar: “Pogledaj, njih dvojica na nas četvero, i već su u većini! To je za ne vjerovati, s tim Dalmošima!” ;-))) Ipak, Davor me vodi, sa svim ovim Solinjaninom i Želom na kolodvoru. On je ovdje sreo jednu djevojku iz alpinističke škole u “Željezničaru”, a bogme je naletio i na Toma Zoričića na samom ulazu u Krišku Stenu. Stara legenda “Željezničara”. Ja ga ne poznajem, ali mi je ostavio takav dojam da bih ga volio bolje upoznati. Ima nečeg očinskog u sebi, neki privlačan i ugodan osjećaj sigurnosti koji ulijeva svojim prisustvom. Nenametljiv autoritet. Uistinu interesantna pojava. Tako sam ga ja doživio, kao pojavu. Kao ličnost ga nisam uspio upoznati, osim što sam to poželio nakon prvog dojma. Ne vjerujem da griješim. A i Davor (koji ga bolje zna), dijeli moje mišljenje. Ostavljamo i ovu ugodnu ekipu za sobom, i nastavljamo prema Planiki, s idejom da tamo noćimo.

 

Triglavski_Dnevnik_10

 

Konačno se dovlačimo i do Planike, već pomalo umorni. Ipak smo od ranog jutra u pogonu, nismo ništa “konkretno” jeli, osim one JDK-kobasice. Malo ćemo se odmoriti, presvući, pa ćemo vidjeti idemo li dalje. Odlučili smo da ipak nećemo. Ta Kredarica jest hotel, i valjalo bi je vidjeti, ali i Planika je dovoljno dobra (i više nego), a vjerujemo da je jeftinija. ;-))) Ipak sam ja Dalmatinac, pa još i 3/4 otočanin, u drugom koljenu. Nije to mala stvar. A nama ne treba puno da bismo se našalili, tako da nam, Bogu hvala, materijala ne fali! Najviše nas, izgleda, veseli (na istoj valnoj dužini) zbijati šale o našim zemljopisnim dužinama i širinama. A bile su tu još neke dužine (i širine) u pitanju, ali o tom – potom! ;-)) Eh, da su svi nacionalisti ovako zatucani kao nas dvojica, ovaj bi svijet bio prekrasno mjesto za življenje! Ponovo isti scenarij oko večere. Povukli smo se malo van Doma, i nešto skuhali. U biti, u interesu redukcije stvari koje ćemo nositi, ponijeli smo hrane za 3 dana, s tim da ćemo jesti po Domovima gdje budemo mogli. Kad budemo van dohvata nekog doma, onda ćemo jesti iz ruksaka, tako smo planirali zalihe. No, očito smo nešto promašili u računu jer smo u Domu jeli samo jednom, a ni to nije bilo nužno. No,. o tom – potom. Doći ćemo i do te epizode.

 

Večerali smo kao dva bega, vratili se u Dom, i smjestili se u skupno ležišče. Još je prerano za počinak, sami smo u ovom dijelu skupnog ležišča, sjedimo na krevetu i čavrljamo. Neka ekipa ulazi u separe do nas, odvojen tankim pregradnim zidom od naše sobe. U biti, u Sloveniji imaju običaj skupna ležišta odvojiti u nekoliko većih soba. Ne znam zašto. Ali mi ne zvuči kao loša ideja, za veća društva. Pregradni zid je točno uz naše krevete. Oni se tamo nešto smještaju, šuškaju, galame, viču, skaču, lupaju po tom zidu toliko da mi svaki put odgurnu koljeno koje sam u polu-ležećem položaju naslonio na zid. Baš se počinjemo pitati što se tamo, kvragu, događa?! Uto izleti neka mrka prilika i stane vikati nešto na slovenskom, pa još sebi u bradu. Kad je vidio da ga ne kužimo, prebacio se na hrvatski. Da mi fino odemo dolje popiti nešto na njegov račun ako nam je dosadno, da je ovo planina (a mi, kao, pojma nemamo, žutokljunci), da ovdje ljudi rano ustaju, da počinje kućni red i da što mi tu galamimo kad on hoće spavati. Njemu su, kaže, Dalmatinci inače simpatični, ali ne kad hoće spavati. (najbolje u svemu što ta dernjava i lupanje po zidu i dalje traje, dok on ronja na nas). Davor mi još nije “oprostio” što sam se suzdržao da mu ne kažem da meni Slovenci ni inače nisu simpatični, a pogotovo kad mi sole pamet bezveze. Bio sam ipak pristojniji, i odgovorio mi vrlo mirnim glasom. Izgleda da ga je to gore poremetilo nego da sam mu nešto odbrusio. Što ću mu ja kad s njim nisam na istoj valnoj duljini, srećom.Neka mi oprosti, ali mi ne galamimo, nego razgovaramo. A ni oni baš svim tim metežom nisu ostavili dojam kao da pokušavaju zaspati, pa mi smo morali glasnije govoriti da bismo uopće čuli jedan drugoga. Čuje li on s ove strane zida koja je to tamo dernjava od one djece, a NAMA govori da smetamo? Osim toga, nismo mi baš od jučer u planinama i neće nas uvjeriti da IGDJE kućni red počinje od 19 sati, bit će prije od 22. Svejedno, mi ćemo uvažiti njegovu “molbu” i ipak ćemo se stišati, a ponudu za piće (ipak) nećemo prihvatiti, hvala. Osim toga, i mi ćemo skoro na spavanje, i mi ujutro rano ustajemo, tko bi to rekao… Osim toga, skupno ležite je jeftinije upravo iz ovih razloga, ako mu je toliko stalo do njegovog komoda, neka drugi put plati sobu (umjesto pića). Ili neka bude pristojniji, bolje će proći u životu.Koji put je bolje biti pristojan, nego biti u pravu, stara je stvar. A pogotovo kad nije u pravu, ne škodi mu biti pristojan. Totalno je ostao zbunjen mojom reakcijom, nešto je promrmljao i nestao iza vrata. Još su desetak minuta nešto tumbali po sobi, i tek onda su se smirili. Izgleda da je očekivao ili priželjkivao da ću se ja svađati s njim, to su takvi prgavi tipovi. E, pa ništa od toga, neću ja na njegov nivo, hvala. Ima ta priča sutra i nastavak. Navijamo sat za 5 sati, i idemo na počinak. Sutra rano ujutro nas čeka uspon na sam Triglav. Tko će dočekati. Ali današnji umor je napravio svoje, lako i brzo smo zaspali. Barem sam ja tako mislio. Ujutro mi je Davor rekao da mu san baš nije dolazio na oči. Ne znam što mu bi.

 

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John