5. tjedan alpinističke škole

04 Studeni 2018

Nakon zagrijavanja prošlog vikenda na Ercegovoj gradini napokon je došlo vrijeme za Paklenicu.

Iako je penjanje uvijek u prvom planu, u danima pred vikend nakratko je bilo zamijenjeno s diverzantskim akcijama školaraca s ciljem adekvatne proslave duplog rođendana od našeg Nikole i Ante. Dok su voditelji i asistenti škole mislili da vrijedno i marljivo svaki slobodni trenutak koristimo za pletenje savršeno zgodne osmice, mi smo pod vodstvom Leona "Otvorimo još jednu grupu na WhatsApu" Petrova u detalje isplanirali sve potrebno za proslavu. Stigao je napokon i taj petak kad se većina ekipe zaputila prema Starigradu. Kako se noć bližila tako se i zabava zahuktavala, a pridružila nam se i vesela grupa Karlovčana. S vremenom se nije moglo razaznati što se u zraku bolje "čulo". Miris mesa, torte, kolača i domaćih uštipaka ili grlati glasovi. Pri tom valja naglasiti da je svo slavlje proteklo u najboljem redu bez bilo kakve intervencije redarstvenih snaga, a čak su dijelovi škole posvjedočili i ispravnoj tehnici za penjanje dimnjaka.

Međutim slavlju usprkos, valjalo je otići na počinak kad-tad kako bi odmorni mogli krenuti rano prema Paklenici i pri tom izbjeći očekivane gužve zbog dana otvorenih vrata. Stigla je subota i s prvim zrakama sunca kao i alarmima na mobitelima se školarci ustaju i pakiraju te dijele u naveze po principu jedan školarac jedan asistent. Ja sam bio dodijeljen uvijek izvrsnoj Tei te nakon raspodjele i pakiranja opreme sjedamo u auto i krećemo prema Paklenici. Naš smjer je bio Kanjonski. Nakon malih problema oko pronalaska početka smjera, pločica s oznakom je identificirana i s već uvježbanim riječima penjem-penji sam krenuo s usponom. Nakon par dužina nailazimo na grupu školaraca iz Riječkog Alpinističkog Kluba s kojima smo se pratili nekoliko dužina. Zbog gužve u smjeru smo bili u par navrata prisiljeni raditi među-sidra i/ili produživati dužine što je na kraju dobro i došlo jer smo pretekli ostale naveze i izbili na vrh Kanjonskog smjera.

Pod dojmom kako pogleda, tako i samog uspona smo stali na vrhu te odmarali i komentirali uspon. Jedina stvar zbog koje nam je malo bilo krivo jest što se nismo uspjeli izgubiti u smjeru, odnosno što nam je zbog gužve u smjeru bila oduzeta ta mogućnost. Smjer je naime označen kao „orijentacijski zahtjevan“ i ukoliko se ne prati skica može se zalutati u neke teške ocjene, što samo po sebi i nije problem, ali nam je falio taj element avanture zbog kojeg bi sami trebali istraživat kuda i kako.

U međuvremenu nam se na vrhu pridružio i dobar dio ostalih Mosorovih naveza kojima su smjerovi završavali na istom mjestu(Ana i Toni, Nikola i Jurica, Antonija i Ivana).

Nakon obaveznog slikavanja i marende se preko sajli i sipara vračamo na plato Paklenice gdje se okupljamo te ponavljamo sve do mraka tehnike deblokiranje spravice, prusiciranje, privezivanje i abseil. Po završetku se vračamo u bazu gdje smo se pobrinuli da ostatak mesa i uštipaka bude eliminiran po kratkom postupku. Neki elementi grupe su se, pod utjecajem opojnog mirisa juhe od svježe ubranih vrganja i palačinka s domaćim pekmezom od marelice i šljive, izdvojili i infiltrirali u grupu Karlovčanki koje su slavile do nas. Međutim i tome je došao kraj i svi smo se povukli u krevet kako bi smo sutradan opet rano krenuli s novim navezama u nove smjerove. Došlo je jutro i već uvježbani se budimo i spremno čekamo polazak. Ovaj put sam bio dodijeljen Josipu i relativno brzo dolazimo do početka našeg smjera imena Ranozoreči. Odmah pri samom ulazu smo primijetili da je smjer dosta krušljiv, što se još više potvrdilo prelaskom preko brida, gdje jedva da je bilo stijene koja se nije klimala. Riječ „ka-ta-stro-fa“ je bila pri tom liberalno korištena.

Problemima prve dužine usprkos, nastavili smo dalje nakon čega se stijena promijenila i nagradila nas s par zanimljivih ali laganih dijelova kako i doliči kraju lijepo provedenog vikenda. Ni nagli pad temperature u usporedbi s danom prije, ni bura, ni mjestimična kiša nam nije uspjela narušiti raspoloženje. Izlaskom na vrh uživamo kratko u pogledu, a kao da nas je i vrijeme pri tom nagradilo jer je bura naglo stala i sunce izvirilo iza oblaka.

Relativno se brzo spuštamo do parkinga i odmah krećemo prema bazi gdje se pakiramo i spremamo za povratak kući. Do neke sljedeće avanture.

Tekst: Andrija Sommer

Photo: AOM