Četvrti vikend alpinističke škole

19 Listopad 2018

Nakon završenog penjanja trećeg vikenda na Komornjaku, istog dana uzbuđenje zelembaća "automatski" se fokusira na sljedeći vikend -Biokovo, Ercegovu gradinu.

Uz pivo i pizzu na obali Žrnovnice, ispitivamo voditelja i asistente što nas čeka, te na Plavim gorama provjeravamo postojeće smjerove.

Na sljedećem predavanju, Bocko nas uvodi u pripremne radnje koje prethode prvenstvenom usponu. Na kraju predavanja dogovaramo detalje. Odlučeno je da u nedjelju - 8:00 - nalazimo se u birtiji kod Konzuma u Velikom Brdu, prigradskom naselju Makarske. Većini od nas nepoznanica - ali Davor dobacuje valjanu informaciju – na prvom semaforu koji radi livo, od izlaza iz Splita do Makarske. Također, odluka pada da penjemo „prvenstveni smjer“, u trojkama i dvojkama, te nam daju smjernice za crtanje i bilježenje smjera.

Leon, Nikola i ja zajedno krećemo iz Splita i nalazimo se Draženom, Antoniom i Mislavom. Ostatak stiže malo kasnije. Svi zajedno automobilima nastavljamo put do obližnjeg doma na Velikom brdu, od kud zelenbaći i Bocko nastavljaju pjehe, a ostatak krhkih koljena i bolnih leđa sjeda u automobil, te zajedno s opremom voze se do pristupa koji vodi prema smjeru. Putem ćaskamo i divimo se dosjetci Nizozemke, koja je prethodnog dana odlučila malo maziti se s poskokom, a dotični mladi gospodin nagradio ju je s ljubavnim ugrizom. Bocko nam pokazuje i mjesto od kud paraglideri kreću s letom, dom na Vošcu, obližnje stijene, i dr.. Brzo stižemo do pristupa. Tu saznajemo i partnere za taj dan. Trojke, Nikola-Danijel-Mišina, Švabo-Rus-Jurica i Ana-Dražen-Mislav. Dvojci, Bocko-Jure i Antonio-ja. Svi zajedno provjeramo potrebnu opremu, dijelimo si međusobno komu što nedostaje i krećemo prema stijeni.

Dvojci odlaze prvi prema podnožju gradine, te imaju privilegiju kao prvi birati smjera penjanja. Upućuju nas da pomno biramo smjer u granicama svog iskustva. U dogovoru s asistentom odabiremo smjerove. Jure na početku stijene, dok se ja smještam odmah do. Smjer nam se prsijeca, a kasnije će se ispostaviti da tu već postoji smjer od prije. Dok se Antonio i ja privezujemo na uže, stižu i ostali zelembaći, te se smještaju nedaleko od nas. Dogovaramo se da krećem prvi, te upozorava me na potencijalne probleme i opasnosti. Provjeravamo opremu, čvorove, spravicu i uz propisanu komunikaciju krećem u prvu dužinu.

Do prvog detalja, pukotine na stijeni, vodi dosta blag i jednostavan teren, koji se prolazi relativno brzo. Stavljam na deblo smreke prvo od nekoliko sljedećih gusto postavljenih međuosiguranja. Izvlačim šaku, koja izgleda kao ježeva pozadina. Kroz pukotinu izlazim na malenu policu do ploče. Na sredini ploče stablo. Odlično, jedan gurtna, komplet i grem dalje. Nekoliko metara gore, spit. Hoću, neću, hoću kad je već tu. Izlazim na drugu policu, i dok stavljam međuosiguranje, Jure se dere - KAAAAMEN!!! – proleće mi iznad glave i pada nekih 50-tak metara ispod. Dovoljno blizu Antoniu na kojeg doleću krhotine pravog Biokovskog primjeraka, od nekoliko kg. Živi smo i ne ozlijeđeni, dobro je. Ajmo dalje. Na ploči do, lip primjerak pješčanog sata, taman za sidrište. Antonio viče da je ostalo još 5 m užeta. Odlično. Dok lagano vežem sidrište, u navezima do, čuju se veseli povici za kamen, kamenčić, „brže, moramo doći prvi “, neki čak i lagano pjevuše. Jedino Rus, svako toliko gromoglasnim urlikom, dostojnog nacije, razbudi sve oko sebe.

Provjeravam sidrište još jednom, spravicu, pa još jednom, te dovikujem Antoniu da penje. Nedugo nakon, Antonio je kod mene. Provjerava sidrište, autoblock, te me upozorava na krivo okrenute komplete na međuosiguranjima. Obećavam ispraviti u sljedećim dužinama. On vodi sljedeću dužinu. Lagano prolazi teren, jedno, drugo, ... 5. međuosiguranje i već je na sljedećem sidrištu. Tu odlučujemo da ćemo marendati. Nije zgorega povratiti energiju i malo predahnuti. Ubrzo nam se i pridružuje Jure, te zajedno uživamo u pogledima na okolne stijene, more i Brač s naše male police.

Sljedeću dužinu vodim ja. Jure odlazi kroz zajedu, dok se ja dajem lijevo na ploču. Prolazim je s klinom i friendom, te sam sad u maloj prečnici. Tu sigurnosti radi, stavljam nekoliko međuosiguranja. U sljedećoj pukotini štemam si pogonu pukotinu za čok. Sve to nekako dugo traje, pa mi se svako toliko javi Antonio. Utrnija je na sidrištu ispod. Nakon izlaska na policu tražim pogodno misto za sidrište i opet si dajem malo više vremena dok to sve privežem i provjerim. Javljam mu da može penjati. Nakon dolaska opet me upozorava na potencijalne nepravilnosti. Frienda sam lako počupa, klinove je potrebno podvezati ako nisu do kraja u stijeni upozorava me. Primljeno na znanje.

Do kraja nam ostaju dvije kraće dužine, koje su mogle biti i jedna. Ali mi Antonio daje zadovoljstvo prvog izlaska na vrh. Ihaaaaaaaa.Zadnja dužina je ploča s nekoliko zanimljivih detalja. Izlazim gore, slažem sidrište i čekam Antonia. Bocko i Jure su već gore, ali im fali jedna gurtna pa absajlaju zadnju dužini ne bi li je našli. Stiže i partner, čestitke zadovoljstva frcaju.

Dok čekamo ostale, okrepljujemo se po drugi put. Ovaj put tu je i Bocko. Nazdravljamo prošvercanom malom pivom. Gutljaj, dva, nije puno, ali veseli. Ubrzo stižu i ostali navezi. Svi zajedno penjemo se na vrh Ercegove gradine. Slikanje, snimanje, vadimo što je ostalo od hrane i bez puno priče uživamo u momentu. Noć se približava. Absajl, slalom po siparu, i u tili čas smo opet na novoj rundi u domu. Mate nas kao pravi domaćin, nudim svim vrstama alkohola. Hvala mu. Tu komentiramo uspon, dogovaramo se za sljedeće predavanje i vikend u Paklenici opet s nestrpljenjem čekamo.

Do nekog sljedećeg izvještaja.

Tekst: Ante Tošić