Treći vikend Alpinističke škole HPD Mosor

15 Listopad 2018

Nestrpljenje u redovima školaraca raste, a vikendi nam jako brzo prolaze i strah nas je da nećemo pohvatati sve detalje. Treći susret AOM zelenbaća je, nažalost, samo dijelom odrađen, jer vremenski uvjeti nisu bili zadovoljavajući zbog kiše koja je padala i padala i padala u Brelima kroz gotovo cijelu subotu i nedjelju.

A po svemu je ovaj „produženi vikend“ trebao biti najbolji u školici, jer smo trebali penjati tri dana i to na Biokovu duge smjerove i praktično puuno toga naučiti. Između penjanja su trebala biti dva super predavanjima o alpinizmu.

 

 

Subotnje predavanje održali su svjetski proslavljeni alpinisti Ines Papert (Njemica) i Luka Lindiča (Slovenac). Iskreno, o njima nisam ništa znao, ali me njihova priča kroz slike i kratke filmiće zadivila i čak u nekim trenucima ostavila bez daha. „Alpinism On the egde of Dreams“ naslov je njihove prezentacije tj.“ Alpinizam na rubu sna“; iz imena možete iščitati strast prema alpinizmu koja ih nosi i pokreće, ukratko oni žive svoj „san“ alpinizam.

 

 

Poslje predavanja ... valjalo bi štogod pojest i popit... lokarde i restani krompir začinjen pivom i vinom, što reći, bilo je veselo ;-) . Spavalo se u dvorani, u autu, čak su AOM-vi šatoraši zauzeli jedan maslinik, bilo je to pravo malo naselje: pet ljudi pet šatora, Leonov šator je predvodio u veličini, a naši šatoraši su se držali one stare narodne“ tko nosi, taj ne prosi“.

 

 

Nedjeljnje jutro započelo je kavom, poslije koje nam je naša alpinistica Tea Čalogović održala predavanje o skiciranju smjerova, klinovima, heksovima i frendovima. Bilo je jako poučno slušati iskusnu Teu, kasnije smo uz pokazne testove s Anom i Teom komentirali rješenja istih.

 

 

Nakon predavanja smo napustili Brela (jer kiša je, naravno, i dalje padala) te se zaputili kućama u nadi da ćemo barem sutra uspit štogod popet, ali ovog puta u Omišu. 

Unatoč vremenu, pao je dogovor: nalazimo se u Tugarama u caffe bar „Bašo“ u 9h. I pored toga što je kiša i navečer ludo padala, ujutro je ipak provirilo sunce. Iskreno, bio sam baš nestrpljiv i jedva sam čekao da svane. Danijel i ja smo se uputili put Tugara gdje se ekipa polako, ali sigurno, ispijajući prve gutljaje jutarnje kave, okupljala. Svi smo tu iii krećemo!!! Parkiramo u Naklicama, opremamo se te u pravilnim razmacima u koloni po jedan odlazimo u podnožje zadanih smjerova.

 

 

 

Ivan i ja smo naveza. Lagani dogovor, ponavljam signalizaciju, prvi penjem, oblačim penje, provjera grop, matičar, „penjem..., penji!“ Prvi do nas su Davor i Andrija. Andrija i ja se pratimo, sporo napredujem u prvoj dužini, jer ima jako puno trnovite vegetacije - cijele ruke su mi bile krvave, uz to ima dosta stijena koje su jako nestabilne te ih se trudim dirati što manje. Za međuosiguranja pokušavam pronaći što kompaktniju stijenu. Napokon prvo stablo i pravim prvo sidrište, na jedno stablo jedna kraća, a na drugo stablo duža gurtna. Povezao sam ih matičarem i dobio fiksno sidrište jer je Ivan iz tog smjera trebao doći.

 

 

Ivan polako napreduje skupljajući postavljenu opremu, a usput slikaje kako sam stavljao međuosiguranja. U daljini zvone udarci kladiva o klin, „... pusti osiguranje“, „....kraj konopa“ itd. Evo i Ivana. Ukratko komentira što sam napravio dobro,a što loše. Ja zadovoljan onim što čujem - za sad samo jedana opaska: klin koji nije ušao dovoljno duboko u pukotinu sam trebao podvezati kaubojcem, a ne ukopčati komplet.

 

 

Ivan nastavlja kao prvi drugu dužinu smjera, ima malo manje nestabilnih stijena, ali i dalje je potreban oprez. „Dražene, pusti osiguranje!“ viče Ivan, a onda ja „Ivane, vuci konop, Ivane, kraj konopa“, Ivan „Dražene, penji!“, ja „Ivane, penjem!!“

 

Skupljam opremu, zamka, čok s produženim kompletom, lagano ali sigurno osvajam smjer, na časak zastajem i osvrćem se oko sebe - mir, sunce, baš je lipo, sunce sija ko tepsija, a mi penjemo. Dolazim do stabla gdje se osim Ivana nalazio i Davor, dok je Andrija taman krenuo u osvajanje zadnje dužine. Moramo čekati da nam susjedi prvi popnu, pa tek onda Ivan i ja možemo dalje.

 

 

 

Da mi ne bude dosadno, odlažem ruksak, izvlačim pilu i obrezujem stablo da se može lakše prići nastavku smjera i s druge strane. Napokon, mogu nastaviti dalje, u pukotinu zabijam profilirani klin kojeg podvezujem kaubojcem (e, ispravka greške iz prve dužine). Dalje čok, malo ga čoknem da ne ispadne, iznad zajede Davor sa sidrišta mi sugerira gdje imam hvatište da se izvučem na policu gdje se nalazi stablo na kojem ću napraviti sidrište. Na tom čitavom dijelu kamenje je jako špicasto i oštro tako da se doslovno ne može nigdje sjesti. „Ivane, pusti osiguranje!...,Dražene vuci konop!“

 

 

 

Davor, Andrija, Ivan i ja sjedimo u hladu, raspremamo se, vadimo spizu da se čovjek pokrjepi te da ubijemo vrijeme čekajući ostatak ekipe. Odjednom grmljavina, a poviše nas vedro!! Okrećemo se prema Mosoru koji je čitav pokriven tmurnim tamnim oblacima. Pričekali smo da se popnu do nas Tea i Maša koje je osiguravao veseli i, skoro uvijek nasmijani, Jure. Andrija i ja uspijevamo s prvim kapima kiše sjesti u auto, te se zaputimo prema Žrnovnici gdje nas je čekao dio ekipe.

 

 

 

 

Tu smo se još neko vrijeme zadržali i nakon dolaska ostalih, gdje smo prije jela prokomentirali propuste.

 

Tekst: Dražen Čulić