15 Kolovoz 2018
Podaci o usponu:
Uspon je započet u petak 3.8.2018., na vrhu smo bili u ponedjeljak 6.8., a spustili smo se 7.8.
Članovi: Srđana Rožić, Katja Milišić, Dario Maršić i Ivan Lovrinović
Na vrhu su bili: Katja Milišić i Ivan Lovrinović
Uspon je započet iz mjesta Val Veny pored Courmayera (Italija) na visini od 1330 metara nadmorske visine, na vrh Mont Blanc (4810m) se išlo preko Pope Route ili talijanska Via Normale ocjene PD+/60°/III. Spust je bio preko francuske Via Normale u mjesto Chamonix (Francuska).
Druga strana Mont Blanc-a
Neobično je kako se usponi na istu planinu razlikuju jedan od drugog. Nekima planina pokaže jako malo, nekome puno, nekoga podari s lijepim vremenom, a nekoga s nevremenom, nekome dopusti uspon na vrh, a nekome ne, nekome pokaže sve svoje dobrote, a nekima i grozote. Na našem putu je bilo svega od navedenog…
S obzirom da ove godine Alpinistički odsjek Mosor slavi 60 godina svog postojanja i s obzirom na brojne proslavljene Mosorove alpiniste koje je ovaj odsjek dao, htjeli smo to obilježiti na prikladan način. Svjesni da nismo kalibar kao prijašnji alpinisti i da odsjek zaslužuje puno više nego što možemo ponuditi, odlučujemo se za uspon na najviši vrh zapadne Europe - Mont Blanc. Dovoljno je težak da predstavlja izazov, a dovoljno „zvučan“ kako bi uspon ostao zabilježen.
Danas postoje razne organizacije, vodiči kojima možete uplatiti i oni će vas doslovno odvući na vrh. Mišljenja sam da su takve stvari nepotrebne na ovakvim vrhovima i ne želim da me netko odvuče na vrh. Želim proučiti planinu i doživjeti sve ono što neka planina pruža. Na sreću sličnog razmišljanja su bili i moje kolege iz odsjeka. Svima nam se svidjela ideja da osvojimo vrh u alpskom stilu, a to podrazumijeva spavanje u šatoru, bez korištenja domova, topljenje snijega za vodu i razne druge stvari.
Pet je najpoznatijih smjerova za uspon na Mont Blanc, a jedan od njih je i Pope Route ili talijanska Via Normale. Smatra se jednim od najtežih uspona i sami prolazak nje je velika stvar, a kamoli to još odraditi u alpskom stilu. Što više čitam o tom usponu to me više zaintrigira, spominje se preskakanje ledenjačkih pukotina, pa penjanje stijene, hodanje po grebenu širokom 15cm… TO JE TO. Predlažem ekipi i svi su oduševljeni idejom, za spust odabiremo smjer francusku Via Normale, najlakši i najpopularniji smjer za uspon.
Od trenutka kada smo se dogovorili za ići, pa preko priprema u zadnjim mjesecima pa sve do trčanja i kupovanja stvari u zadnji tren, imam osjećaj da je to sve nekako prošlo u snu. Jedan dan smo dogovorili uspon, a drugi se već vozimo prema Alpama. Nakon 13h vožnje dolazimo u mjesto Val Veny, noćimo na livadi i ujutro krećemo sa usponom.
S jutrom vidimo i ljepotu koje Alpe nude, prekrasan pogled na veliki masiv. Plan je bio jasan, napraviti aklimatizaciju na GranParadisu i onda krenuti na uspon i to riješiti u tri dana i povratak kući. Najjednostavniji i najlogičniji plan. Sve bi to bilo super da je još to prognoza dopuštala, na GranParadisu nevrijeme i svim ostalim obližnjim vrhovima, osim nekim čudom Mont Blanca. Nema nam druge nego krenuti na Mont Blanc bez aklimatizacije i ići sporije kako bi tijelu dopustili da se prilagodi. Doručkujemo zobenu kašu i krećemo. Prvi dan problem drugi, Talijan na rampi nam ne dopušta dolazak do polazišne točke za MB nego nas zaustavlja 6-7km dalje i 650m niže. Nismo ni počeli, a već sve krivo ide, temperatura oko 30 stupnjeva, ruksaci preko 20kg, a na nogama gojzerice namijenjene za minuse. Greška u startu nam već oduzima jednog člana, noge su natekle, žuljevi su ogromni i krvavi i Dario nas na prvom malom grebenu obavještava da on ne može više. Njegove su noge najgore prošle, pokušava ih sanirati, ali svi vidimo da neće ići. Odustati od nečega za što si se pripremao nekoliko mjeseci je jednako teško kao i popeti i zbog toga mu skidam kapu.
Dario je medicinske struke i on nam je bio bolničar na ekspediciji, zadužen za sve potrebne lijekove koji će nam možda biti potrebni na usponu. Razmjenjujemo stvari, uzimam od njega dodatnu hranu, lijekove i odjednom vidimo da se nešto kotrlja, ispala mu je vreća i otišla niz greben, sreća na stranu na kojoj je put. Zaokupljen tom činjenicom zaboravljam uzeti lijekove koje mi je ostavio i nastavljamo put. Nije prošlo pola sata čujemo pozive za pomoć. Dvije Talijanke mama i kćer su se izgubile. U Podnožju grebena nas zovu da im pomognemo i da ne mogu naći put nazad. Moram priznati da mi nije baš bilo jasno kako su to uspjele jer smo s grebena vidjeli zadnji dom, koji je bio 700m udaljen od njih. Ali aj planina je i dužnost je pomoći svakome kome možeš. Zovemo ih da dođu na greben i tu već uočavamo da se jedva kreću. Objašnjavaju nam da je kćer imala prije par godina prometnu nesreću s motociklom i ozlijedila kralježnicu, te da je još na oporavku i zato se jedva kreće… pobogu pa šta radite ovdje, nije mi jasno. Uzimamo ih pod ruku i vodimo nazad po grebenu, nekih 500m smo prolazili preko sat vremena, na sreću naišli su Rusi koji su taman osvojili vrh i njima prepuštamo brigu o njima. Napokon možemo krenuti dalje, još smo blizu mjesta koje nam je bilo polazište, a već je prošlo 5 sati.Nastavljamo s usponom, prolazimo kroz dolinu dok se oko nas javljaju česti odroni, planina kao da šalje upozorenja svima koji se kreću u blizini. Dolina je pokrivena odlomljenim kamenje i dovoljne širine da si u sredini siguran od odrona. Kasnije zapravo vidimo da se ispod tog pustog kamenja nalazi led i pri kraju doline se počinju javljati pukotine koje postaju sve veće i veće. S dolaskom noći postajemo svjesni da ne možemo doći na željenih 3100m i odlučujemo podići šator na 2500m i plan je sutra doći na 3800m i tu prespavati kako bi se aklimatizirali.
Ustajanje je oko 8h, doručak zobena kaša, spremanje šatora i polazak. Zaobilazimo i preskačemo zadnje pukotine prije dolaska na put koji počinje ići uz stijene prema domu Gonella.
Dom Gonella je zadnja stanica koja se nalazi u stijeni, nakon toga opet kreće veliki ledenjak. Odlučujemo se odmoriti pored doma, pojesti i napuniti zalihe vode. Dok čekamo zalazak sunca i pad temperatura kako bi se ledenjak opet stisnuo, raspravljamo o usponu, dogovaramo da je idući dan uspon i danas spavamo na 3800m. Trebam li govoriti da ni taj plan nije uspio? Polazimo oko 18h i već oko 20h nas hvata kiša, podižemo šator između dvije pukotine na 3400m.
Ponovo topimo snijeg, pijemo dosta vode jer znamo da je to jedini lijek za visinsku bolest. Sad nas je već malo strah, trebali smo spavat na 3800m i ići na vrh, to je već bilo prenisko, a sad smo 400m niže. Bit će teško, ali pokušat ćemo! Liježemo oko 22-23h i budimo se već prije 2h kad je naišla prva naveza pored nas. Mislim da nisam uopće spavao tu noć, visina se već osjeća i adrenalin zbog sutrašnjeg dana. Doručak je već svima poznata kaša. Polazimo u noći s čeonkama na kacigama, nema puno ljudi koji idu s ove strane, jedna naveza od dvoje prije nas i jedna naveza od troje ljudi iza nas. To su bili svi ljudi koje smo vidjeli s ove strane. Put postaje sve teži, prvo zaobilaženje pukotina, pa onda i preskakanje. Jedan je skok bio skoro metar, a ne bi to bilo toliko teško da nije snijeg i da ruksaci nisu tako prokleto teški. Ne pomaže ni činjenica da ne vidimo dno pukotine. Ipak nekako preskačemo i dolazimo do prvog penjačkog dijela. Zaleđeni snijeg s nagibom od cca 60 stupnjeva dužine cca 150m i još ima pukotinu u sredini, kao da ovo prije nije bilo dovoljno. Moram priznat da taj dio nisam vidio ili sam preskočio u opisu, kada sam čitao izvještaje. Takvi dijelovi se penju s dva penjačka cepina i lednim vijcima za osiguranje. Krasno, mi imamo po jedan hodački cepin i nemamo lednih vijaka. Kliznemo li stat ćemo tek u Splitu. Kratko razmišljamo što ćemo, ne ide nam se nazad opet preko pukotina, a nismo oduševljeni ni činjenicom da moramo gore. Kad smo došli ovoliko šteta je ne probat, korak po korak i na vrhu smo leda, još samo 20m stijene popet i na grebenu smo. Stijena je široka oko 80-100m i ako se priđe njoj na krivom mjestu možete se naći u jako teškom penjačkom detalju. Naš je bio težine oko III, a pored nas je pala naveza, pokušali su je proći na drugom mjestu i svo troje su pali i ostali visiti na sidrištu.
Poslije smo vidjeli da su se uspjeli izvući i da su odustali od daljnjeg penjanja te se vratili nazad. Iza stijene još ostaje najpoznatiji dio smjera Piton desItaliens, tj greben širine 15cm, dužine 200m a sa strane strme padine od 500 i više metara. Na ovom dijelu nema padanja. Iako izgleda strahovito, ovaj dio smo najlakše prošli od svih. Još malo hoda i spojili smo se s francuskom Via Normale. Odlučili smo doći na bivak kuću Vallot (4400m), kratak odmor i krenuti na vrh.
Kako su nam svi planovi se ostvarili na ovom usponu tako i ovaj. Došli smo na Vallot oko 11h kratko smo odmorili, točnije cijeli jedan dan. Visinska bolest nas je pokosila na toj visini, Srki i ja dobivamo glavobolju i mantanje, Kati probava odlazi, ali srećom po nju ima još zobenih koje će to popraviti. Tu smo saznali da tableta nemamo i tada nam je moral jako pao, još 400m, a mi ćemo morati odustati… E neš kolega, bacamo se na posao, krećemo topit vodu i pijemo je u velikim količinama. Osjećamo se kao protočni bojleri, a stanje se polagano popravlja i tako do jutra. Ujutro se zdravlje Kati i meni drastično popravilo, Srki ipak ne može i odlučuje se spustiti.
Vremenska prognoza kaže da je danas zadnji dan za uspon i popodne nevrijeme, moramo biti brzi. I bili smo brzi, prije 10h smo bili na vrhu, za manje od 2h smo došli na vrh. Tehničkih dijelova do vrha nema, nego je samo šetnja i jako je bitno uhvatiti lagani tempo bez da se zadišeš, što je jako lako na ovoj visini, jedan brži korak i gotov si. Napokon na vrhu, nebo čisto, a pogled fantastičan. Sad mi je jasno zašto govore pogled koji oduzima dah. Dođeš na vrh i na početku ne možeš disati od umora dok ne odmoriš.
Na vrhu se slikamo s rekvizitima i krećemo brzo nazad, noge su lagane, ipak nakon tri dana idemo nizbrdo. Prolazimo Vallot i vidimo da iza oblaci polako zatvaraju vrh.
Kupimo Srki kod Goutera i odlučujemo se probati stići na vlak u 18h. Tehničkih dijelova nema na francuskoj Via Normale, ali zato na dnu ima kuloar smrti koji se mora pretrčati. Brzo smo stigli do njega i čini mi se bez velikog umora. Kuloar smrti se zove iz razloga što kroz njega gotovo konstantno lete kamenja i u kratkim pauzama bez kamenja treba protrčati pri tome pazeći da vas ne usmrti kamen. Zastrašujući su zvukovi koji proizvode ta kamenja, manja kamenja zvižde, a veća imaju zvuk kao helikopter. Stali smo pored kuloara i dogovarali put kojim bi trebali protrčat kad smo začuli nekakav prasak iznad nas. U isti tren smo svi skontali da se to događa iznad nas, trk pod prvu stijenu i lavina kamenja nas je zasula, najveći su bili veličine kuhinjskog elementa. Kamenja lete svud oko nas, Srki pored glave prolazi kamen, meni pada 10cm od noge, ali na sreću ne čujemo nikakav jauk. Nisam se dugo toliko osjećao sretnim što sam živ. Ne mogu točno odrediti koliko je to trajalo, ali je definitivno bio odron veći nego što sam ikad vidio u kuloaru. Uhh tek su sad noge teške, kako sad skupiti snage za pretrčati kuloar. Kuloar se obično u noći prolazi kada su temperature niže i odroni manji, pa se odlučujemo sačekati noć ispod stijene. Dva i pol sata smo se tresli kada je kiša krenula, a to znači novi odroni. Ne možemo stajati više ispod, uzimam ruksak, brzo poslušam da nema kamenja i trčim koliko mogu na drugu stranu. Prošao sam! Iza mene kreću Srki, pa Kate. Kada se činilo da će sve glatko proći Kati zapinje karabiner na najgorem dijelu, pa je li moguće da će se nešto desiti na zadnjem metru. Scenom koje se ne bi posramio nijedan Hollywoodski film se odvija radnja, u zadnji tren oslobađa karabiner i trči na sigurno prema nama, a i za nje lavina kamenja prolijeće. Napokon gotovo je, dom Tete Rousse je zadnja točka na toj ruti i od kuloara je udaljen svega 500m, ulazimo i prepričavamo dojmove, napokon hladna piva i jelo koje nije zobena kaša. Kakvo je ovo putovanje i iskustvo bilo, ni u snu nisam pomislio da ću toliko toga doživjeti u par dana. Trebat će vremena da se slegnu dojmovi…
Moram se zahvaliti svim prijateljima na podršci koju su slali tokom putovanjima, kao i jedno veliko hvala svim našim sponzorima: IT Sistemi, Matoni restoran, Stabilnost, Ribarnice Brač, 6ar, Iris Adventures, Medicini rada Metković. Te posebno hvala HPD Mosor koji nam je izašao u susret sa svim problemima. Moram napomenuti i da sva oprema koju smo kupili i koristili na ekspediciji smo ostavili na daljnje korištenje Alpinističkom odsjeku Mosor.
Hvala, i do idućeg uspona pozdrav.
Tekst i fotografije: Ivan Lovrinović