Slatko kao sol

17 Studeni 2017

   SLATKO KAO SOL
   7.vikend ljetne alpinističke škole
  

 

 

 

 

11-12.11. 2017. Velika Paklenica

Punih 15 dobro organiziranih minuta trebalo nam je za kompletnu logistiku dvodnevnog izleta u Veliku Paklenicu. Smještaj i raspored po autima dogovorili smo u četvrtak na predavanjima, a spizu i tekućinu na kasi Tommy dućana u Selinama i Starigradu, u petak predvečer nakon što smo iz 4 različita pravaca, praktički istovremeno stigli u Paklenicu.

 

 

Nakon uvodne pive u “Dinka” napadamo kuću u kojoj smo smješteni, dio ekipe zadužen je za kasnonoćni roštilj, a drugi dio za bruntulanje zašto je roštilj tako kasno. Ekipu sa roštilja spasila je Vese sinjskim uštipcima pa su i oni drugi do glavnog jela malo otupili oštricu. U međuvremenu su i jake zagrebačko-slovenske snage, Tea i Maša sa Antoniom stigle do Paklenice iz Zagreba i time zakružili broj učenika i učitelja na ukupno 11 za prvu večer. Siti i nežedni, u dobrom društvu i uz “pokoju pošalicu” oko ponoći smo odlučno krenuli na spavanje. Kad nema glavnog instruktora teror pročelnice odsjeka je na zavidnoj razini, buđenje kad god tko hoće ali pokret je u 8:00 pa ti pivaj!

U rano jutro pridružio nam se još jedan auto učitelja i učenika koji nisu mogli doći večer ranije pa je i sam njihov dolazak ubrzao buđenje ostalih. Naravno, nama školarcima za odlazak u alpinističku i penjačku meku nije trebao poseban motiv, svi smo jedva čekali doći na parking Velike Paklenice samo kako bi napokon i mi mogli nakititi na sebe sve što imamo (i nemamo i sigurno nam neće trebati) i zaglumiti kako nešto znamo!

 

 

Dosta je bilo godina prolaženja kroz Paklenicu i zavidnih pogleda na sve one koji su tad glumili da nešto znaju o alpinizmu. Sad i mi napokon počinjemo biti oni! Učitelji su odabrali smjerove i parove, jedan učitelj/jedan učenik i krenuli smo u naše prve višedužince na Paklenici. Plan je bio popeti jedan do dva duga smjera ako vrijeme bude dopustilo budući je kiša bila pred vratima.

 

 

 

 

Od trenutka spajanja u penjačke parove pa do povratka iz smjera osim svog učitelja nikog drugog od školaraca niti vidiš niti čuješ. Ante, moj ovotjedni učitelj je za prvi smjer odabrao Flex & Rex, 120 metarski zaspitani smjer sa sidrištima, penjiv ali zahtjevan tako da nije bilo opuštanja sve do izlaska na vrh nakon kojeg je slijedilo spuštanje niz sipar do parking.

 

 

 

 

 

Tek na zasluženoj marendi na ziduću parking dolaze i ostali penjački parovi kojima po izrazima lica vidiš da su i oni uživali u svojim doživljajima Paklenice i penjanju u njoj. Nakon kratke pauze sve ekipe su krenule na penjanje drugog smjera ali nas je namrgođeno nebo i početak kiše polagano vraćao iz smjerova. Neki su uspjeli popeti drugi smjer do kraja dok smo se mi ostali vraćali ili absailom ili kraćenjem smjera.

 

 

Nažalost, sa tom popodnevnom kišom i naš vikend penjanja u Paklenici je završio. Ostatak subote i nedjelju ipak ćemo morati provesti pod krovom.

 

 

Loše za penjanje ali savršeno za Teino dodatno predavanje o međuosiguranjima, oblicima u stijeni i simbolima alpinističkih skica. Nakon predavanja slijedila je provjera neznanja na kojoj smo se imali prilike uvjeriti da pojam rampa u alpinizmu nije isto što i rampa u auto-školi...da ne spominjem one koji su crtali andrijin križ kao alpinistički simbol!

 

 

U backstage-u našeg učenja radile su se slatko-slane gurmanske delicije, nikad iskušane do tad, a sve je bilo začinjeno 5-tom proslavom Juricinog rođendana u zadnja četiri dana. I neizbježnom slatkom tortom koja se savršeno ljubila sa slatkim batcima, naravno!

 

 

 

 

Nedjelju smo iskoristili super korisno, ponavljajući sisteme karabinerskih kočnica, Svetog Bernarda, garde, prevezivanja, itd. uz beskonačno strpljenje i volju za prenošenjem znanja naših plemenitih trenera. Oproštajna kava u Dinka prošla je u planiranju slijedećeg duugog i dalekog vikenda na Kozjaku.

A, što nam je loše!!!!

 

 

 

 

 

Tekst: Leonardo Grubelić

Fotografije: Antonia Viljac, Ana Buklijaš, Dario Maršić, Ivan Lovrinović, Josip Marin, Mate Klarić