25 Listopad 2017
22.10.2017. Omiš, Komornjak
Uvijek sam se divio stijenama iznad Omiša prolazeći autobusom na putu do Splita. Ali ovaj vikend je malo drugačiji. Danas je dan kada cestu gledam iz ptičje perspektive.
Ujutro se sastajemo u Tugarama u kafiću. Mudar izbor naše pročelnice Ane. Na taj način ostavljamo auto u Naklicama i odmah po izlasku iz smjera idemo do auta bez da se moramo spuštati natrag u Omiš.
Za penjačku partnericu dodjelili su mi Sanju. Nakon malo razgovora i međusobnog upoznavanja naveze Sanja odabire smjer Suho drvo. Nedavno ga je penjala i sjećanje je još friško pa je odabir logičan.
Prvu dužinu vodim ja. Prvi klin, prvi čok, prva klasična dužina. Prva nije teška i prolazim je bez većih problema. Radim sidrište na jednom pješčanom satu a za vježbu i dodatnu sigurnost zakucavam još jedan klin. Sanja dolazi do mene i komentiramo međuosiguranja i sidrište. Sve je dobro odrađeno ali ima nekih sitnica i pogrešaka normalnih za jednog početnika, koje se bez prakse nemogu naučiti. Pamtim greške, spremem izmjene u glavi i krećemo dalje.
Drugu dužinu vodi Sanja. Drugo međuosiguranje oko stabla izgleda odlično ali ipak zabija klin desno od stabla. Ljuska ispod stabla je klimava i nepouzdana. Bez problema prolazi jednu ploču, drugu ploču i oko velikog stabla radi sidrište. Ja penjem drugi, skidam međuosiguranja i divim se klinovima koje je zabila u dosta nezgodnom položaju jer je meni, koji sam dosta viši od nje, bio problem postaviti se u ploči da izbijem taj klin. Dolazim na sidrište i ponavljamo postupak. Malo komentiranja dužine i sidrišta i krećem dalje.
Treća i najteža dužina je moja. Neznam jel me Sanja namjerno odmah bacila u vatru da penjem natežu dužinu ili je bila slučajnost. Ali s obzirom na njen pristup penjanju, sumnjam da je bila slučajnost. Prvo međuosiguranje jedan čok i malo iza njega klin koji je Sanju kasnije dosta namučio. Dužina je teža od prethodne dvije a samim time raste i broj međuosiguranja koja postavljam.
Na izlazu iz smjera je ključni detalj. Iako pun hvatišta i mjesta za postaviti međuosiguranje, taj dio je poprilično eksponiran i nezgodan. Nakon dosta tapkanja, neuspješnih pokušaja zakucavanja klina, detalj prolazim uz tri čoka od kojih jedan ispada čim sam prošao iznad njega. Dolazim do stabla, radim sidrište i uživam u nekom meni novom stanju uma. Stanju koje nemožeš doživjeti ako se ne pomakneš izvan svojih granica ugodnosti. Stanju koje dosad prilikom penjanja zaspitanih smjerova nikad nisam osjetio. Sanja penje dužinu bez velikih problema. Najveću muku joj zadaje već spomenuti klin. Obećavam da ću drugi put tražiti više pješčanih satova. Petica na vrhu smjera, čokolada i domaća pita pa gibamo prema parkingu.
Jedna naveza se već vratila iz smjera i polako stižu i ostali. Devet školaraca, devet asistenata i osamnaest nasmijanih lica. Svak sa svojom pričom i doživljajima koje će još dugo pamtiti.
Želim još samo skrenuti pozornost i zahvaliti ljudima bez kojih ovo nebi bilo moguće. Oni dva mjeseca nesebično izdvajaju svoje slobodno vrijeme kako bi nam prenijeli svoje znanje i ljubav prema alpinizmu. Mislim da o njima sve govori činjenica da ih je danas bilo više nego školaraca. Njihov trud i želju da nam prenesu znanje iznimno cijenimo i mogu reći da bi svijet bio puno ljepše mjesto da je alpinista više.
Tekst: Davor Mrsić
Fotografije: Dino Radmilo, Željko Bockovac,Antonia Viljac, Ana Buklijaš, Mate Klarić, Vesna Munivrana i Davor Mrsić