Bio sam malo napet, nervozan, uzbuđen. Večer prije nisam mogao spavati. Nisam znao što očekivati. Većina ekipe se već dobro skompala na prijemnom za alpinističku školu, mislim u sebi, ajde…bit će dobro čim je ekipa odlična, i tako je i bilo.

 

Plan za prvi vikend je bio da se ide na penjalište kanjona rijeke Čikole. To smo dogovorili na prvom predavanju koje je prethodilo. Brzinski smo na predavanju dogovorili tko s kim ide, i pao je dogovor da se u Drnišu na zemljanom parkingu nađemo u 8h, kavica lagano 45min, pa idemo radit. Plan je bio da se upoznamo s penjanjem (sportskim penjanjem), osnovnom vještinom alpinizma, te također da naši instruktori vide kako se ponašamo i snalazimo u stijeni. Plan je također bio da upoznamo opremu kojom ćemo se koristiti, što nam je sve potrebno, koliko čega itd. O svemu tome smo govorili na predavanju ali na penjalištu rijeke Čikole sa svim tim ćemo se praktično susresti, a o svemu tome na licu mjesta govorila nam je Irena Palošek Vrsalović, naša dugogodišnja sportska penjačica i djelatnica našeg svetog mjesta (svi znaju koje je to mjesto :) ).

 

 

 

Po dogovoru s manjim dijelom ekipe krećemo iz Solina u 7h, da bi se s ostatkom našli u Drnišu na kavici u 8h. Putem se sluša sve i svašta strogo prateći „POSEBNE NAPOMENE“ što nam dade naš voljeni učitelj Bocko i njegovi asistenti, ali stižemo u Drniš na vrijeme, vidimo već dobar dio ekipe. Kupuje se spiza, naručuje kava, smijemo se, guštamo. Atmosfera je odlična. Kavicu smo popili i vrijeme je da se ide radit nešto.

 

Nakon nekoliko minuta kratke vožnje dolazimo do parkinga, kupimo opremu i upućujemo se nizbrdo do penjališta. Na istom parkingu susrećemo ekipu iz Mihovilaca  (članove HPD Sveti Mihovil, Šibenik) koji na istom mjestu imaju praktičnu vježbu svoje sportsko-penjačke škole. Krenula je lagana utrka, tko će prije do penjališta jer svi hoće zauzeti što više smjerova, al šalu na stranu, po dolasku se dogovaramo tko će gdje penjati i pomažemo jedni drugima, ipak, svi smo prvenstveno planinari.

 

 

 

 

Naš Bocko nam zadaje zadatke, na jednu stranu ide ekipa koja ima nekog iskustva u penjanju odnosno završenu sportsko-penjačku školu, njih vodi naša Ana i njezini asistenti, malo se odvajaju od nas i penju nešto malo teže sportske smjerove. Ostatak nas ostaje s Bockom, i asistentima. Uče nas penjanju, opremi, promatraju nas dok penjemo, uče nas pravilima kada osiguravamo prvog penjača, Bocko nas odvaja dvoje po dvoje sa strane i uči nas jednostrukom i dvostrukom prevezivanju, radi se punom parom, malo i odmara. Smjerove koje smo mi školarci penjali su lagani sportski smjerovi. Uz svakog školarca je bio jedan asistent. Trudili su se svi iz petnih žila da nam usade što više znanja, cijelo vrijeme su nas bodrili tokom penjanja i na tome im hvala. 

 

 

 

 

Kada smo se svi dovoljno izmorili, čitajte izguštali, došlo je vrijeme na jedan debrifing odnosno rezime cijelog dana, koji nam je jako brzo prošao. Malo smo se tu podružili, dogovorili za sljedeće predavanje i vikend te se pomalo krenuli rastajati. Jedan dio ekipe kući, jedan na zasluženu pivicu, ostatak je ostao penjati :) 

 

Prvi vikend je odlično prošao, odlična ekipa je tu, kompaktni smo, dogovaramo se, družimo, šalimo. Svaki od nas čini mi se odbrojava radne dane križajući ih na kalendaru do ponovnog susreta sa stijenom, lipo je to osjećaj.

 

Tekst: Dario Maršić

Fotografije: Dario Maršić i Josip Glavinović