Inače Škrlatica je drugi vrh po visini u Sloveniji, i spada u zahtjevnije uspone. Nekoliko je stvari koje je čine slabo dostupnom. Prvo njena udaljenost od dolina iz koje se planira krenuti, pa nadmorska visina cca 1700m od auta do vrha, dio puta opremljen je sajlama, te je potrebno imati iskustva s feratama i na kraju, dionice sa snijegom (ukoliko se  bas ne ide u sred ljeta 20.7-10.8.).

 

 

U 5 sati ujutro već smo u automobilu i grabimo auto-putem prema Sloveniji. Kratka stanka u Karlovcu, pa kavica, vinjetica i evo nas u podne u dolini Vrata. Spremamo stvari i krećemo na uspon. Prvi dio puta odnosno plana, vodi nas na Pogačnikov dom (2050m).  Na tabli s početka staze piše 5 sati, a mi smo zbog velikog tereta i velike vrućine išli skoro 6 sati.

 

 

Napokon u večernjim satima stizemo na dom s predivnim pogledom na dolinu Trente. Uz jotu i čaj brzo zaboravljamo na umor, te uz par informacija o sutrašnjem usponu, bezbrižno idemo na spavanje.

Ujutro ne ranimo te su nam rusaci u 7:30 na ramenima. Vrijeme je ok...oko 20*C. Po planu puta do vrha imamo oko 6 sati, ali i domarka i jedna planinarka nas uvjeravaju da ćemo imati problema sa snježištima na pojedinim dionicama puta. Čak nam prognoziraju i povratak, ukoliko sajla bude pod snijegom. Uh...vesela predviđanja. Mi lagano gazimo prema Križu, pa prema Dolkovoj špici.

 

 

Put ide gore-dole zaobilazeći velike vrhove. Snježišta nam stvarno usporavaju napredovanje. Stavljaj, pa skidaj dereze...i tako nekoliko puta. Napokon, nakon 4 sata hoda ugledamo Škrlaticu. Između nas je velika dolina puna snijega. Put ne vidimo. Ipak, ugledamo ga u jednom dijelu padine i na suprotnoj strani...u siparu, na koji se nastavlja strmi kuloar sa snijegom. Dakle tu su najvjerojatnije te sajle pod snijegom.

 

 

Malo po malo spuštamo se u dolinu, penjemo uz sipar...jako je vruće...sad nastavljamo strmim snježnim kuloarom, sajle i dalje nema. Dolazimo u vrh kuloara i nastavljamo penjati prema gore...ali i dalje nema nikakvih markacija, sajle i sl.

 

 

Visina je oko 2550m... nekih 200-tinjak metara od vrha. Kažem Slavenu da nema smisla dalje penjati, jer cemo ući u teške detalje, a puta nema. Razočarani vraćamo se nazad. Polako se spuštam, kad odjednom čujem glasove i u pola sipara desno vidim dvojac koji "ulazi" u stijenu. Zovem Slavena, gledam na sat...15 je sati, hoćemo li pokušati? Mislim se i računam...treba nam i za nazad nekih 6 sati. Ma, previše smo se slomili da ne bi pokušali...idemo gore. Navlačimo pojaseve, spremamo setove za feratu i penjemo.

 

 

U 15:45 sati smo na vrhu. Sve oko nas je čisto, pogled predivan...sve se vidi. Gledam Triglav i sijećam se obećanja od prije 3 godine..."jednom ću te gledati s Škrlatice" i evo! Čestitamo jedan drugom i upoznajemo dvojac iz Istre. Zahvaljujući i njima uspjeli smo doć do vrha. I njihov je plan spavati na Pogačnikovom domu.

 

 

Svi skupa, umorni i žedni od velike vrućine krećemo ka domu. Stižemo tik pred mrak, gledam na sat 21:30, dakle 14 sati hoda. Uh... Nagrađujemo se bijelom kavom i štrudelom...nakon ovakvog dana pitam se, šta mi jos treba? San i odmor...i naravno, povratak kući nasim najdražima.

 

Tekst i fotografije: Željko Bockovac