5. vikend ljetne alpinističke škole

06 Travanj 2016

U četvrtak, 31.03.2016., Ana Mažar, legendarna splitska alpinistkinja i Mosorašica, održala nam je zanimljivo predavanje o pripremi za alpinistički uspon i komunikaciji u stijeni. Saznali smo tom prilikom što je sve potrebno za kvalitetnu pripremu uspona i kako je odabir penjačkog partnera najvažnija stavka.

Ane, kako je zovu splitske kolege, nam je pričala o svojom bogatoj alpinističkoj karijeri i zaključila kako je najvažnije u penjanju ipak – uživati. Nakon predavanja s Bockom dogovaramo planove za vikend. Prošli vikend je bio malo skraćen za većinu polaznika zbog Uskrsa, tako da sam ovaj vikend jedva dočeka. Ja i Paško smo jedini slobodni u subotu, dok druge pritišću obaveze, posao, pirevi i slično. Dogovorili smo se s Bockom u Subotu u 8.00 u Omišu na kavu.

Subota, 8.00 nalazimo se Bockon na parkingu na Planovu i bacamo pogled na smjer koji ćemo penjati. Smjer se zove „Ništa specijalno“ a penjali su ga Bocko i “dugopoljska zvir Antonio“ prošle godine. Pitan Bocka kakav je smjer, on dogovara: Ništa specijalno! Odma mi je lakše.

Nije nam žurba, imamo cijeli dan, prognoza je dobra pa idemo prvo na kavu. Nakon kratke kave i zadnjih dogovora oko uspona, oko 9.00 ulazimo u smjer uz podršku lokalnog pasa koji je bio zavezan 10ak metara od nas i nije stao lajati dok nismo prošli pola smjera. Prvu dužinu do velikog bora vodim ja, Bocko dolazi drugi a Paško ide zadnji i vadi opremu.

Nakon toga sljedi malo “tvrđa“ dužina preko ploče koji vodi Paško. Penjanje je savršeno. Uživan u zvuku klinova i usput jeden šparoge kojih je pun smjer. Izmjenjujemo se u vodstvu i ja vodim treću dužinu i pravim sidrište ispod jednog jaako krušljivog prevjesa. Paško dolazi na sidrište i nakon kraćeg savjetovanja s našim voditeljem, odlučujemo malo zaobić krušljivi dio pazeći da konop putem ne odroni neki kamen. Paško to vodi bez problema i nakon nekih 50ak metara radi zadnje sidrište na stablu malo ispod grebena.

Nakon toga se razvezujemo i sljedi šetnja, prekinuta jednim malim detaljem na kojem smo se osigurali par metara po grebenu do tvrđave Fortica iznad Omiša. Sve skupa smo penjali oko 3 sata i malo iza 12 sati smo  na Fortici i uživamo u pogledu i marendi “iz ruksaka“ (ili bolje rečeno iz pekare).  Nakon marende i duhovne obnove krećemo lagano nizbrdo do auta. Još jedan pogleda na smjer s parkinga da vidimo di smo to mi prošli i na još jednu dugu kavu i razgovor o penjanju. Oko 16 sati se rastajemo s pozdravom: Vidimo se ujutro. Ja i Paško još puni dojmova dogovaramo se za sutra.

Nedjelja, 8.00, dogovor je parking ispod Mosora u Sitnom Gornjem. Bocko šalje poruku da je ekipa na kavi u Svanuću. Kad san to pročita, i meni je svanilo i reka san Paški da malo ubrza do prve kave. Tu nam se pridružuje i Mladen Mužinić – Frfa, legendarni instrukor i spašavatelj HGSS-a. S njim odlazimo do stijena iznad parkinga i slušamo predavanje o sidrištima.

Vrste sidrišta, primjena, prednosti, mane i naravno sve nam je to i pokazao u praksi na par klinova. Nakon sidrišta na red dolazi, karabinerska kočnica i sveti Bernard kao sistemi kojima podižemo ozlijeđenog penjača na sidrište. Frfa nam je strpljivo sve objašnjavao i pokazivao primjerima i mislim da su smo svi to, uz znanje koje smo dosad skupili u školi, dobro savladali.

Nakon teorije sljedi praksa. Podjelili smo se u naveze i ja i Paško smo s Mišinon tražili komad stine di ćemo sve to naučeno isprobati u praksi. Simulirali smo situaciju di drugi penjač pada te ga je trebalo prvo karabinerskom kočnicom zablokirati i onda podignuti sistemom sveti Bernard.

Nakon što smo to savladali, pada marenda na parkingu i nazad u Svanuće. Tamo smo ponavljali ovo i ostalo teoretsko gradivo koje smo prošli i koje će nam biti na ispitu.  Ispit je sve bliži, gradiva je sve više, smjerovi se skupljaju i mislim da smo sada svi poprilično ubuđeni zbog onoga što nas čeka. Nakon kave i razgovora ekipa se rastaje, a ja i Paško idemo na Marjan di se održava natjecanje u penjanju povodm 30 godina od prvog natjecanja na Marjanu 1986 i drugog u svijetu! Tamo dolazimo taman  prije ženskog finala. Marjan je pun penjača, dice i pasa. Penju djeca, penju roditelji i svi jednako uživaju. Milina. Gledamo žensko finale di naša asistentica Sanja osvaja drugo misto i odustajemo od penjanja i odlučujemo pogledat i muško finale. Finale je bilo napeto i tek u superfinalu smo dobili pobjednika, Nikolu Kramarića. Već je prošlo 19.00 sati, skupljamo lagano stvari i s pročelnicom Anom i Sanjom idemo do auta i putem berem zadnju šparogu za ovaj, više nego uspješan, alpinistički vikend. Jedva čekam sljedeći.

Tekst: Toni Jović

Fotografije: Željko Bockovac