O da...zvali smo mi, dosađivali, pisali pozive, hvatali na emocije, objavljivali tekstove, animirali poznate, sve...iz mjeseca, u mjesec svi imaju važnijeg posla –upravo, ne šalim se, hodanje po tim stazama.

 

Dragi moji, da vam pojasnim markaciju. Markacija nisu samo crveno-bijele oznake za koje mislite da su normalna pojava na stijeni i koje pratite da se ne izgubite na planini, već i omogućavanje prohodnosti  puteva. Putevi bi da ih ne obnavljamo u roku tri godine postali neprohodni, a marke skroz nevidljive za pet godina.  Čisto da znate, kad naiđete na takve staze. 

 

 

Možda je i bolje da ne dolazite na markaciju, uhvatilo bi vas kao i nas. Jako i neobranjivo. Prečesto bi umjesto izleta i obnavljanja staza odabrali ovo drugo, ovo teže, ovo za sve nas. Osjetili bi  ljepotu otkrivanja Mosora, nirvanu markiranja, veselje kad prođete svojim dobro označenim putevima, prepoznate baš svoju markaciju, sreću kad vas gospođa u prolazu nazove umjetnicima. Planinskim umjetnicima...

 

Nema veze. Nas pet, šest  preponosni smo što održavamo sve njegove staze i hvala rijetkima koji nam pomažu u tome. Dobro ste pročitali nas pet, šest SVE staze Mosora.

 

 

Ovaj put pomogli su nam Ola, Sina i Pero. Ako čitate tekstove, prošli mjesec smo pisali o obnovi predivne staze Amižići- Lolići-Zagrađe- Dom. Na pola te staze odvaja se put preko Štamparije do Lugarnice koji je bio naš plan za ovu nedjelju. Kako nas je bilo samo pet: Ola, Sina i Bigava na krćenju i Bobe i ja na markiranju, na našu žalost stigli smo samo do grebena s kojeg se pruža pogled na ostatke 1. Štamparije Slobodne Dalmacije u pojatama, te na Lugarnicu HPD Mosor. Velik je to posao, ali moramo ga podijeliti na dvije akcije zbog manjka volontera. Hvala Peri koji je radio od suprotne strane prema nama. 

 

 

Sljedeći put nastavljamo istom stazom na kojoj će uskoro biti održana 1.Trek utrka HPD Mosor od Žrnovnice do Štamparije duljine 5.5km. 

 

Poziv stoji. Razmislite malo da li možete izdvojiti bar jednu nedjelju za „ svoju“ planinu...Žalosno bi bilo da ne.

 

Tekst i fotografije: Vanja Vuković