Sve započinje sastankom na zbornom mjestu, ispijanje jutarnje kave, ćakula o proteklom tjednu i predavanju nakon čega krećemo na vježbu. Stijena Komornjak skupa sa svojom blizankom Babnjačom čini prekrasan kanjon kojeg žuboranje potoka čini još još nestvarnijim i ljepšim, a skriven samo 10 min pješke od glavne ceste. Kako je red došao na klasično penjanje, red bi bio i upoznat se praktično s opremom. Prvo upoznavanje s klinovima, čokovima i frendovima koji mi ne izgledaju nimalo friendly.

 

 

Ne smije se skupit skroz jer neće najbolje držat, ne smije se nimalo ne skupit jer neće nimalo držat, triba naći balans i točan kut, brate komplicirano ko sa ženom i eto ti problema, a kad još na to sve nadodamo i cijenu, klin je klin. Čokovi su nekakve male kockice, oće držat, neće držat, pomoli se. I opet se vračamo na klin je klin. E bogme klin drži. A još se teže izvlači.

 

 

Poseban naglasak je stavljen na izradu sidrišta, ipak je to točka na kojoj ćemo se najduže zadržat u stijeni između dvije dužine. I nakon još jedne teorijske nastave vrijeme je da to pokažemo i u stijeni. Polako se kitimo i na pojas stavljamo frendove, čokove, klinove, kladivo, čoko vadilicu i krećemo u osvajanje naših prvih metara klasičnog smjera.

 

 

Prvi se metri lako osvajaju, međuosiguranja se prave sa svim tehničkim stvarima, ipak moramo iz prve ruke vidit koji nam najviše paše. Instruktori budno prate svaki korak, svaki zabijeni klin i svaki pogrešno postavljeni čok ili frend. Za prvo upoznavanje s klasičnim smjerom naravno penje se do prvog stabla, demonstriramo stećeno znanje iz teorije, osiguravamo se, beremo (pozdrav Srky) i abseil prema doli.

 

 

Kad smo se izmijenili u postavljanju, polako kupimo stvari i spremamo se za odredište gdje noćimo. Ali naravno, prije do dućana po opskrbu. Ostavljamo nepotrebne stvari (konope, ukapčanja, klinove, gurtne, pojaseve, šta će nam to) u autu, a u ruksake stavljamo one potrebnije ( koje su to ostavljamo vama dragi čitatelji :)) i krećemo prema planinarskoj kući na Imberu. Nakon 40 tak min hoda, Ante već loži vatru, a ostali slažemo šatore.

 

 

Kako i priliči, provedena noć će ostati među sudionicima, a s vama ćemo podijelit samo da smo zbog nemogućnosti zatvaranja vrata, ista pocokali mašklinom reka bi čov`k pari cepin (kaže Ante R. :))

 

 

Nakon snenog buđenja, lagani doručak i put nazad do prekrasnog kanjona, neki hodajući, neki leteći paraglajdom. Iako vidno desetkovani odlaskom nekoliko polaznika zbog obaveza, ponavljamo gradivo od jučer ali do drugog stabla (ipak je ovo drugi put). Idilu žuboranja potoka upotpunjuje zvuk zabijanja klina.

 

 

U međuosiguranju se izmjenjuju klinovi, čokovi i frendovi, izrada sidrišta na prvom stablu i izmjena partnera u postavljanju, opet ding, dong klinova, drugo stablo, izrada sidrišta, abseil, ali obavezno pri abseilu pogled za 360 na cijeli kanjon i na grad i idemo doli.

 

 

Na kraju dana se ekipa podijelila, jedni na uživanje u suncu s pogledom na rijeku, galebove koji surfaju na valovima i dvi patke, a ostatak prema Planovom na pohode u nove smjerove. Redom su padali Imberlani, Apartmani Kuzmić i Svemir (a pokraj Svemira mamaaa boli glava). Savršeni završetak savršenog vikenda. 

 

Do sljedećeg penjanja, guštajte.

 

Tekst: Robert Zor

Fotografije: Željko Bockovac