Onda znate taj osjećaj i razumijete zašto nismo mogli dočekati kada ćemo opet otići na Mosor  i dovršiti stazu koju smo započeli markirati.  Ma tko je vidio posao ostaviti na pola, zar ne?  Na prvoj ovogodišnjoj akciji markiranja bura je rastjerala većinu zainteresiranih tako da mosorska četvorka i jedan pas nije uspjela izmarkirati cijelu planiranu stazu.  Obnovljena je  staza iz Dubrave do kućice na predjela Lazine, a mislilo se nastaviti dalje prema planinarskom domu do prvog raskršća sa stazom iz Sitno Gornjeg. 

Ovaj put bure nije bilo, a ni velike zime i dogovor za akciju brzo je pao. Je li idemo? Pa naravno da idemo. U nedjelju već poznati redoslijed.  Sastajanje kod Hep-a, prvo spiza pa onda kava. To da znate kako to ide kad budete drugi put išli s nama.  I idemo prema Dubravi. Ostavljamo auta u zaseoku Radičići, dijelimo škare, pile, boje,  pinele i krećemo uzbrdo.

 

 

 

 

Putem smo se malo divili kako smo lijepo očistili i markirali stazu, pa smo se malo divili pogledu , onda smo se divili našem Mosoru. Uglavnom, u veselom i dobrom raspoloženju, iako mislim da drukčije nikako ne može ni biti kada smo u planini, stigli smo do Lazina gdje smo zadnji put stali. Nastavljamo markiranje od kućice do prvog raskršća sa stazom iz Sitno Gornjeg, ali kako nas je dobro krenulo, produžujemo dalje do sljedećeg raskršća.  

 

 

 

 

A onda je došlo vrijeme ručka i dilema. Hoćemo li gradelavati na kontejneru ili planinarskom domu? Odluka je pala da idemo prema domu i dok smo mi još završavale markiranje, muški dio ekipe je krenuo do doma zapaliti vatru i pripremiti gradele. Evo koristi od dužih dana. Imaš vremena za posao, a i za uživanje.  I moram pohvaliti našeg novog  spiritus movens markacista,  Antu. Osim što je meštar od škara, možemo ga slobodno nazvati meštar od gradela. A nakon dobrih kobasica s gradela i pečenog kruha, sav normalan svijet bi popio koju pivicu ili bevandu pa malo odmorio. Ali eto, ne i mi.  

 

 

Odlučili smo pronaći stazu koja je ucrtana na karti Mosora, ali skroz zaboravljena, zarasla i s totalno izblijedjelim markacijama. A kako ćete je naći? Teško nekada. A sada? Prođite pa vidite. Od doma  smo krenuli smo prema kontejneru i nakon 15-tak minuta, na raskrsnici skrenuli desno prema Sitnom ili Dubravi.  Ubrzo nakon skretanja ta naša zaboravljena staza odvaja se lijevo i ide pravo prema predjelu Lazine. U stvari, točno na kućicu na Lazinama.  Nije je bilo baš lako naći. Većina nas je promašila odvojak, ali ne i Vanja. Našla je početak staze i krenuli smo u čišćenje i markiranje. Koliko je teško bilo to iskrčiti, ja i ne znam jer sam s bijelom bojom i pinelom došla na gotovo. Ali kad smo se na kraju svi skupili, onda su nam pričali kako je bilo i kako su se dobro pomučili. A mi markacisti baš i ne pričamo lovačke priče. Bit će dobrih upala mišića u rukama od škara i pilanja nakon ove akcije. Na nekim mjestima je bila toliko zarasla da bi jedva našli gdje ide staza.  A zadnje markiranje smo radili pod baterijskim lampama. Ovaj put nismo htjeli nikako ostaviti nedovršen posao.  Zato iz zahvalnosti prema ljudima koji se trude da otrgnu stare staze iz zaborava , nemojte ih i vi zaboraviti. Krenite nekim novim stazama i otkrijte koliko je lijep ovaj naš Mosor. 

 

 

I moram obavezno spomenuti da su Vanja i Boba  zaključile da je ova staza prava za pasiće s nježnim šapicama. To je dokazala i naša Maza koja je bila na prvoj akciji markiranja i veselo prošla cijelu stazu. 

 

Tekst i fotografije: Sofija Nikolin-Weindinger - Sonja