AO na Puklini

06 Srpanj 2015

Pred početak alpinističke škole svi smo vikali kako ćemo pomagat u školi. Napokon je izgledalo da će bit optimalan broj polaznika i instruktora/demonstratora/ili kako god nas nazvat, no na kraju se ispostavilo upravo suprotno!

Škola je tek počela, Bocko je otiša u Nepal, ja u Grčku, svi se razbižali na sve strane, pa su Ane i Tea ostale gotovo same…na vježbama se taman skupi ljudi da se pokrije i odradi sve zamišljeno!

Kako se Bocko vratija ranije sa ekspedicije, odma smo se našli na kavi i udrili razmjenu doživljaja i trač partija u kojoj smo skužili gore navedeno i odlučili nešto napravit po tom pitanju. Pala je ideja da zovemo sve školarce na jedan “klasični vikend” i da se napenjemo starih smjerova. Tu ideju smo novopečenim školarcima bacilli u uho na dodjeli diploma i svi su oduševljeno prihvatili, al nisu računali da do tog vikenda ima više od misec dana. Tako su neki zaboravili, a neke su stigle obaveze i sve se rasplinilo, “klasični vikend”je spao na jednu školarku i nas 5 staraca.

26.6. dolazimo do Lugarnice: Srki, Livija, Zlata, Bocko, Antonio i ja. Kasnije nam se pridružuje ostatak ekipe: kuhari, mesari, drvosječe, pralje itd. Svak sa svojim zadatkom : )

Lipa večer. Bura dere i ladno je, al pogled na Split oduševljava. Vatrica grije meso i nas oko mesa, a dodatno nas grije i čašica vina u rukama. Guštamo! Dok gledan u vatru razmišljan u sebi i naviru sjećanja na našeg Hrvoja, prošla je točno godina od kako je otiša. Sitin se naših “večeri kušanja novih piva”, priča sa ekspedicija, Miladina Šobića i njegove “oblačine”, njegovog Viktora . . . uhh . . . misli samo lete, a pogled je negdi duboko u plamenu vatre. S tim mislima se uvlačin u postelju, ujutro je rano buđenje.

Mir i tišina oko nas, samo se čuje šum trave zaraslog puta pod nogama, tu i tamo koji komentar i upit s čuđenjem: Kad je zadnji put ova staza sređivana!? Na grebenu iznad Štamparije, tek šta smo prešli na južnu stranu od jednom pod nama protrči desetak muflona! Pojma nisan ima da ih uopće ima na ovom području…

Nakon ure lagane šetnje eto nas pod Mosoraškom feratom, iz Sitna taman pristižu usijani Leo i Mišina, sastajemo se i lipo pozdravljamo. Naveze smo već dogovorili u naprid i ništa ne preostaje nego pokupit potrebnu opremu i pod smjer.

Antonio i Leo – Dugopoljac i Struja, odlučuju ponovit svoj smjer od prije godinu dana, kad su penjali prvenstveno odma pored Majmunskog. Na kraju ga nisu ponovili, nego su napravili neku malo težu varijantu. Tipično za njih: Zašto lagano, ako može teže!

Bocko preuzima ulogu instruktora i vodi Srki u smjer Božić-Kapor. Oboje u gojzama, baš ko u dobra stara vremena, ulaze u smjer, a Mišina i ja ih pozdravljamo i nastavljamo potragu za “rupom” među smjerovima.

Već prije san vidija da livo od Početničkog ima jedan cili greben po kojem nema ni jedan smjer, bar po skicama koje san naša. Jedni je problem bija šta smo zaboravili ponit skice, pa se služimo onim sta nan je ostalo u glavi.

I tako iz podnožja ugledmo grebenčić kako se šepuri nad nama, ima par stabala, nekakav usjek pri vrhu…sve nekako izgleda lipo i odma se dogovaramo i određujemo kuda bi tribali proć.

Na dnu postavljamo čuljak i Mišina kreće! Nakon pet metara je reka da neće bit lako, ima svega a nema ničega. Ono šta se pari dobro za postavit međuosiguranje je il krušljivo il tako tanko da se ne bi ni ključeve usudija tu obisit. Dolazi do stabla - prva dužina od lipih 40m trojčice, dalje je malo zeznutije pa pravi sidrište. Taman smo se lipo zagrijali za ono šta slijedi.

Ja nastavljan, odma težak detalj, skliska trava, a iznad nje nema hvatišta jedno dva ipo metra….nekako uvaljujen kiln i jedva se držeći udaran livon rukon po njemu, lipo je zazvonija pa iden dalje. Nakon dvadesetak metara šta san iša u koso dolazin do najtežeg detalja u smjeru. Kad mi se učinilo da san ga proša pukne grana stabla i jedva se zadržin. Malo krvca navre u vene, adrenalin udre u glavu al odlucujen ostat tu di jesan. Pravin sidrište usrid ploče i zoven Mišinu.

Gledan oko sebe…A DIVOTE! Ne znaš na koju je stranu lipše. Oko mene samo okomite stine, ispod mene Mišina, ipod Mišine Lolići, protupožarni put, šuma….Šuma! A dalje od šume Split. Mislin da nema boljeg mista za bacit pogled na Split nego sa po’ Pukline. Stvarno da ostaneš bez riči!

Eto Mišine, on će sa svojih 190 lakše proć detalj. Na jedvite jade prelazi preko gurtni od sidrišta i preskače me. Ne znamo ni sami kako, al proša je i ide dalje. Nalazi lipo stablo, kasnije smo skužili da je to jedno od sidrišta iz Početničkog. Tu se odlučujemo za odmor i mumanje mesnog.

Idemo dalje….nakon jedne dužine pogled gore -  smjeru nema kraja. Otišli smo dosta desno, a već smo umorni i gotovo bez vode. Gledamo iznad nas - žuti se sve! Desno bi tribali priječit jedno trideset metara al ne znamo kakav je teren dalje, pa se odlučujemo za livu opciju. Ispalo je da toj livoj opciji opet nema kraja. Nakon još dvi dužine napokon izlazimo na sam vrh Pukline. Na vrhu zbrajamo koliko smo izvukli konopa I ne mozemo se načudit brojci od 240 m. Kako i di? Pojma nemamo, al smo izbrojali 240m.

Lagano dehidrirani i sad već preznojeni gazimo grebenom do Lea i Bocka koji nas čekaju na stazi di ćemo se odvojit, Mišina i Leo desno, a Bocko i ja livo prema Lugarnici. A na Lugarnici gozba. Ekipa je skuvala juhu i fažolete, spremila se i manistra na šalšu! A divote! Navaljujemo prvo na vodu a potom uvaljujemo glave duboko u pijate i bez glasa jedemo. A posli tako lipog ručka ništa ne preostaje nego se zavalit, zato vadin hammock i rastežen ga u ladu. Sve boli, od vrata do tabana, al svi gušti imaju cijenu!

(fotografija preuzeta sa: plave-gore.com )

Kad je bol malo popustila bacan oko na skice, gledan u stinu i ucrtajen smjer. Opet se ne mogu načudit dužinama, sve ko da nešto ne štima pa zoven Mišinu! Al on opet potvrđuje šta san ja zbrojia: dužina smjera 240 m, ocjena V/IV. A dužine pojedinačno: 40m III ; 40m V/IV ; 40m IV ; 50m IV/III+ ; 30m III ; 40m IV/III+. Fino, sviđa nam se : ) a kako se nismo ništa dogovarali za ime smjera predlažem mu da ga nazovemo “Za Hrvoja” na šta on odma pristaje.

Eto, tako je Mosorov AO na Mosoru, na Puklini ispenjao smjer za jednog od najomiljenijih članova društva, za planinara, alpinista, za našeg Hrvoja.

Tekst i fotografije: Josip Glavinović