Crne okice

31 Ožujak 2015

Poslije mnogih skijaških izleta, zaželili smo se jama. I baš je prošli vikend Frane K. organizirao akciju koja nam je ispala sasvim o guštu. Radilo se o području zapadno od Vagnja, gdje je mnogo krša i navodno mnogo jama.

 

Taj dio se nije previše istraživao a planina je speleološki izdašna  čemu u prilog ide i činjenica da je Nevidna voda tek malo dalje.

 

 

Ekipa je šarolika. Ponajviše Špiljara, sinjskih sinova, momaka iz Livna, pokoji Mosoraš i Profundaš i Bugar. Svi se nalazimo na pravcu prema Vagnju. Malogranični prelaz treba proći skupno jer ne puštaju bez prethodne najave. Naše jame su na području BiH. Malo iza granice trpamo sve stvari u terenac koji će nam olakšati hodanje. Zatim se vozimo nekoliko kilometara naprijed do planinarske staze kojom pješačimo pola sata do ponovnog susreta s terencem.  Planiramo se spustiti u njih tri od kojih bi dvije trebale biti veće.  Slobodnom voljom i društvenom inercijom formiraju se dvije grupe. Jedna grupa će na onu dublje procjenjenu, s lakšim pristupom, a druga na one dvije dalje, teško pristupačne i manje. U ovoj sam drugoj grupi pa će ostatak teksta i pratiti te događaje.

 

 

 

Vodi nas Crni. Legenda livanjskog kraja a i šire. ''Mali'' mu je ujesen završio speleološku školu u Špiljara  pa, po svemu sudeći, titula je prijenosna. Navodno je do jama dvadesetak minuta. To vrijeme se produžilo na čitav sat. Teren je teško prohodan zbog bezbrojnih škrapa i usjeka. Da stvar bude gora, prije petnaest godina tu je bio požar iza kojeg su na tlu ostali bezbrojni trupci kao kakve barikade. Bilo kako bilo, došli smo do prvog ulaza.

 

 

 

Velik  je. Drugi je nešto manji i udaljen 30 metara dalje. Pitamo se da li se jame spajaju. Pomalo se spremamo i ulazimo. Kada se nagne preko ruba, vidi se duboko u jamu. Dolje je mnogo snijega i leda. Nikakvo čudo s obzirom na proteklu zimu i veličinu ulaza. Iskreno se nadam da led neće stvarati probleme.

 

 

 

Ulazim prvi i ubrzo stižem do prve ledene ploče. Nisam zadovoljan. Rušim nekoliko kvadrata leda laganim pokretom ruke. Kiše što su padale proteklih dana otopile su čvrstu poveznicu leda i stijene i sad sve visi u zraku. Pravim dugu liniju sve do dna kako bi što manje ljudi bilo izloženo. A na dnu je mnogo snijega i leda. Pristižu i ostali. Razgledavamo jamu držeći se sigurnih i nadsvođenih mjesta gdje ništa ne može pasti na nikoga. Osim snijega na dnu tu je i meandrić s dubokim jezerom. Dok Vice pomalo crta pokrećem evakuaciju iz jame. Baš je hladno, ne vjerujem da je više od stupanj-dva iznad nule.

 

 

 

 

Dok ostali dovršavaju prvu jamu, s Katom ulazim u drugu. I tamo se već s ulaza vidi mnogo snijega. Biram put kroz nekakvu pukotinu gdje se vidi čista vertikala. Brzo se spuštam na dno tj. na snijeg. Odatle vijuga horizontalni meandar čije je dno zatrpano odlomljenim ledom. Vidim da ga iznad ima još mnogo što je vrlo opasno pa odvlačim Katu i pridošlice dublje u meandar, na sigurno. Stiže i Vice s crtaćim priborom.

 

 

 

 

Prva jama ima 67 metara. Čekamo još malo i saznajemo da ova ima 65. Iako su gotovo jednake dubine i vrlo blizu jedna drugoj, nismo otkrili nama vidljivi spoj. Crni je smatrao da su spojene i nazvao ih Crne okice. Kako su ipak dvije jame bit će Crne okice 1 i Crne okice 2.

 

 

 

 

Krećemo vani, jedan po jedan kako bismo bili što manje pod ledom. Taman kad je Kate krenula začuo se  gromoglasan prasak i zatim dugo i jezivo tutnjanje s mjesta gdje ona bila. Pao je led. Svi smo potrčali naprijed i ubrzo čuli Katu i ono umirujuće speleološko ''dobro jeeeeee''. Pala je golema ploča leda s 20 metara visine. Čula je pucanje i pobjegla u stranu pa je izbjegla padajuću masu. Tek su je rasuti komadi pogodili  u ruku, nogu i kacigu. ''Ostat će modrica'', dobaci s osmjehom i krene uz konop a mi smo se povukli na sigurno čekajući svoj red.

 

 

 

Iako je dan produžio i sat se pomakao, razvukli smo akciju skoro pred noć. Crni nam je savjetovao povratak drugim, lakšim putem. Iako je dulji, manje je stijena i škrapa i lakše se dolazi do nepreglednih dinarskih livada. Tako smo i napravili i sa zadnjim svjetlom stižemo u bazu gdje već odavna gori vatra a miris pečenoga osjeti se nadaleko. Još nismo ni spustili rusake a počinje nadmetanje među grupama – ''Kolika je vaša?''. ''A kolika je vaša?''. ''Ajte vi prvi, prvi ste se vratili!''. ''A, vi ste ih imali dvije!''. ''A, naša je dublja!''. ''Pa, pokažite nacrt kad je dublja! Kolika je?''. ''Prvo vi nama recite!''... Moglo je tako dugo potrajati da se nacrti konačno nisu izvadili. Jama prve grupe ima 82 metra. Dublja je. Ali zato mi imamo dvije. Ukupno dublje. Ali oni su našli kosti medvjeda. A mi smo imali led...

 

 

Lagano gasimo vatru i utrpavamo stvari u terensko vozilo. Usljedila je ugodna noćna šetnja, bez ičega na leđima,  preko nepreglednih livada do auta.

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate