Hello Kita

18 Prosinac 2014

U zadnjem pohodu u Kitu ostali smo bez užeta u menadru u koji smo ušli iz prostranog Šibenskog kanala. Nazvali smo ga Hello Kita. Sad smo tu s novim užetom i idemo dalje. Ali po redu.

 

 

 

Uvodna priča je uvijek ista – okupljamo se u Rustici u Gračacu. Ekipa je ona iskonska, kitaška – Teo, Aida, Vjetar, Kate i ja. Drugih nema ni za spomen, izgleda mi da je kita ''out''. Vjerojatno to treba prepisati nadolazećoj blagdanskoj atmosferi u kojoj se nikome neda vukljati transportne i šljakati duboko pod zemljom.

 

 

Nakon dvije pive napuštamo birtiju taman kada se ugođaj pretvorio u onaj večernji – prigušila su se svjetla i zavrtila se disko-kugla... Na parkingu pred jamom smo oko 23h. Uslijedio je šok pri izlasku iz auta. Prilično je studeno pa se užurbano oblačimo. Najgore se je skinuti gotovo do gola i navući na sebe pododijelo i ostalo. U jami je mnogo ugodnije. Ne trebamo dugo putovati do Bivaka pod Grlićem. Od ulaza, gotovo vertikalno se spušta na njega - na otprilike 280 m dubine. To se prođe za sat vremena. Jedino se Vjetar i ja odvajamo na gornju etažu do Ašova gdje su konopi koji nam trebaju za daljnje napredovanje. U Kiti se nalazi mnogo užeta i druge opreme. Godinama se samo unosi a gotovo ništa ne iznosi vani. S tom opremom se odrađuju pojedini sektori i ona s vremena na vrijeme putuje prema djelovima gdje se nalaze novi kanali. Užeta ostaju po perspektivnim vertikalama i pristupnim djelovima, penjevima i prečkama koji se rijetko raspremaju. I tako, natrpani s dvije transportne konopa, nastavljamo na Bivak gdje nas dočekuje nezaobilazna speleološka poslastica – vruća cedevita. Druženje nastavljamo uz juhe i pivo i nakon dosta ćakule povlačimo se u vreće.

 

 

Vikend Kitarenje često možemo promatrati kao vanvremenski događaj. Tu ne vrijede pravila koja se primjenjuju na površini. Ne postoji vrijeme spavanja, vrijeme rada ili vrijeme za bilo što. Satovi su trivijalna naprava što će se i dokazati ovaj vikend. U tom duhu i spavamo. I to do neke daleke ure. Iz vreće se je uvijek teško izvući. Konačno smo krenuli na posao nakon duuuugih speleoloških jutarnjih rituala. Po dolasku u Šibenski kanal dijelimo ekipu – Teo i Aida idu crtati zarušeni kanal u Ramizu 2. a mi ćemo dalje u Hello Kita. Taj kanal je 10ak  minuta hoda dalje. Od ulaza među blokovima stijena treba se spustiti 60 metara do mjesta gdje smo ostali bez užeta. Brzo smo dolje i vadimo novo uže. Nakon 5-6 metara skoka stiže se u dvoranicu iz koje voda otjeće u uski meandar. Malo se provlačim i brzo zaključujem – bez štemanja nema prolaza dalje. A štemati se mora jer se 3 metra dalje vidi široki prostor. Zidovi meandra su puni koraloida koji su rezultat cirkulacije zraka. Cirkulacija zraka nam govori da iza ima dosta kanala.

 

 

Tada Vjetar dolazi do mene i dan pomalo dobiva svoj lajt motiv – ''Ja se tu mogu provući!''. I čovjek počme sa sebe skidati opremu. Provlačenje kroz uske prolaze u špiljama i jamama često je priličan izazov. I uvelike ovisi o tjelesnoj konstituciji, iskustvu i speleološkom duhu. Izuzmemo li pretilost iz sljedeće kategorizacije i jedinku speleologa svedemo na konstantu, uske prolaze možemo podijeliti u više kategorija. Prva kategorija uskih prolaza je ona kroz koju se provučeš s opremom. Druga je ona gdje skineš samo speleološke spravice, da ne zapinju. Sljedeće je skidanje cijele opreme. Ultimativna kategorija je ona gdje moraš skinuti i kacigu. Više od toga nema i želi li se i dalje proći treba pribjeći tehničkim zahvatima i raznim sredstvima utjecati na morfologiju kanala. Barem sam do danas tako mislio. Nakon što je Vjetar skinuo opremu, zavukao se u suženje do kukova. Tu je stao. Nakon meškoljenja skida kacigu i kreće naprijed. Nestao je cijeli među tijesnim zidovima. I tu zastaje. Već se spremam na ono vječno ''rekao sam ti'' kad se desilo čudo. Poduzevši nikad zabilježeni ili prepričani pothvat, Vjetar prolazi na drugu stranu suženja – skinuo je gojzerice koje su zapinjale i nisu mu dozvoljavale da prođe! Manijak. Ugrizao sam se za jezik što sam prolaz prebrzo proglasio neprolaznim i pokušavam se i sam provući. Ma, kakvi, za glavu sam viši i širi od Vjetra i odmah sam zapeo. Čizme su mi još daleko od uskog mjesta...

 

 

Za to vrijeme Vjetar viče da jama ide dalje s druge strane. Da je odmah skok od 5 metara. Dodajemo mu opremu, bušilicu i kraj užeta koje on povlači. Puna transportna vreća ne može proći pa moramo tako.  Dogovaramo se – ako kanal ide dalje nakon skoka idemo po macu i širimo prolaz. Ubrzo stižu dobre vijesti. Ide dalje i kanali se granaju. Treba širiti. Jedini problem je što je maca s Teom u Ramizu 2. gdje je također usko. Odlazim s Katom po nju. Vjetra ostavljamo da samuje i crta kanale s druge strane suženja. Brzo se vraćamo u Šibenski i krećemo prema Teu i Aidi. Ubrzo, u daljini kanala vidimo nihova svjetla pa stajemo i čekamo ih. I oni nose dobre vijesti – taman kad su završili crtanje Ramiza 2., u povratku, otkrili su rupu iza koje je vertikala od 37 m (izmjerili su vertikalu laserskim daljinomjerom) i velik prostor. Sad se stvara dilema – Izvaditi Vjetra iz uskog meandra, pokupiti opremu i raditi široku ugodnu vertikalu ili satima klesati suženje kako bismu i mi prešli na drugu stranu. Bilo kako bilo, moramo do Vjetra i opreme i svi se spuštamo u Hello Kita.

 

 

 

Vjetar se ne namjerava vratiti. Uhvatilo ga je speleološko ludilo i omađijan je pustim metrima kanala s druge strane. Traži da netko dođe i pomogne mu s crtanjem. Hvatamo se štemanja. Nakon nešto vremena razvaljen je prvi dio stijene. Kate, koja je najuža od nas, skida opremu i pokušava se provući. U početku ne može ali nakon promjene položaja i malo naguravanja, prolazi na drugu stranu. Pokušavam i ja, ali ne ide. Njih dvoje će nastaviti s crtanjem, a mi ćemo se zabavljati sa suženjem.

 

 

Počinjemo lupati po tvrdoj stijeni. Mijenjamo se na maci. Nakon nešto sati prolazim na drugu stranu! Pokušava i Teo, ali ne ide. Ipak je malo jači u... prsima. Još štemamo. Poslije toliko posla možemo stisnuti još malo i napraviti prolaz za sve. Na poslijetku i Teo prolazi. Sada već gledamo na sat. Vrijeme je za ugodno opremanje širokih vertikala. Poslije toliko sati provedenih u zgrčenom položaju svima je dosta uskog prostora.

 

 

 

Zato kupimo opremu i idemo raditi Ramiza 2.! Ostavljamo Katu i Vjetra da crtaju i izvlačimo se u Šibenski kanal. Kod Ramiza radimo kratki brifing. Uđemo li radit ćemo još bezbroj sati a već smo umorni i dobro pothlađeni.

 

 

 

 

Kako bi ovaj izlet napravili ugodnim, vraćamo se u Bivak koji je udaljen 15 minuta hoda. Ne treba se uvijek satrati do srži. U Bivaku se krijepimo juhom, talijanettama i poslije obiljem kuhanog vina. Ono nam je razvezalo jezike i brzo je prošlo još par sati. Tada se počinjemo misliti gdje su ono dvoje. Beskrajno dug radni dan je normalna stvar u Kiti, ali normalno je i da neko povuće konop za sobom, zaglavi negdje i slično pa se ne može vratiti. Već smo prešli u nedjelju i dali smo si vremenski rok kad ćemo se ozbiljno početi brinuti. Međutim, teško mi je čekati još pola sata i ne da mi se više sjediti u bivaku pa oblačim pojas i idem im ususret. Moja blaga paranoja djeluje na Tea pa i on uskače u opremu. Taman kad smo spremni izašli iz bivaka, ukaže se njihova svjetlost iz Šibenskog kanala.

 

 

 

Podgrijavamo im juhu i dokuhavamo vina. Dobro su se raspričali. Iza suženja kanali se granaju. Nije baš široko i proveli su sate crtajući meandre u ležećem položaju. Vrhunac svega je što su naletili na dvije široke vertikale od 30-ak metara! Dobro je što se štemalo, ima tamo dosta posla! A, di su toliko zapeli?

 

 

 

Ni sami ne znaju. Jednostavno, vrijeme drugačije ide kada se istražuje i kada se sjedi u bivaku. Trebao bi neki Einstein da iznese teoriju o tome. A vremenski pomak im je nastao i kada su pogledali na satove i shvatili da im se vremena razlikuju. I, čiji je sat točan? U raspravi o točnosti je pobijedio onaj što je išao sat ipo unatrag i s njihovog aspekta radili su mnogo kraće i vratili su se u pristojnu uru. Vrijeme je stvarno relativno.

 

 

 

U nedjelju ponovno dugo spavamo. Izlazak vani već je stvar rutine i ubrzo smo svi na parkingu. Pivo i jumbo pizza u Zvonimira isto spadaju u rutinu...

 

Tekst: Marin Glušević

Fotofrafije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate