Kanin - Renejevo brezno 4. dio

18 Studeni 2014

Bio je to jedan od onih beskrajnih dana kada vam se čini da su se jutarnji događaji zbili lani. Ustali smo se prije 5 h, spuštali satima do bivaka 2, satima napredovali do sifona i satima čekali da se ostvari cilj ekspedicije.

 

 

 

Nakon što je Simon izronio i pospremio opremu još smo se tri sata vraćali u bivak 2. Iznova smo se pogubili u Minotaurovom skalnjaku iako smo ranije danas prošli tim labirintom urušenih blokova.

 

 

Dolazak u bivak bio je kraj dugog dana. Međutim, još nećemo u vreće, velika je gužva i ne možemo se ispružiti. Moramo čekati da dio ekipe za ronjenje napusti bivak i krene na onaj na 700 metara. To su ljudi s kojima smo se sreli na istom mjestu i duže su spavali od nas prije nego se krenulo prema sifonu. Međutim, i oni su umorni i potrebno im je dosta juhe, čaja, hrane i topline bivaka kako bi došli k sebi. Treba skupiti energiju za 6-7 sati borbe s najtežim dijelom jame.

 

 

 

Kada su konačno otišli, nastaje agonija s pripremama za spavanje. Bivaci su trebali biti opremljeni s karimatima i termarestima koji osiguravaju udoban san. Na našu žalost, svjedoci smo moći prirode. Voda se ovog proljeća podigla u Kolektoru više desetaka metara i odnijela sve što je bilo pripremljeno za ekspediciju. Sa sobom imamo samo vrlo tanke karimatiće za ''ne dao Bog...'' i sad moramo spavati na njima. A na dnu nije pijesak već kamen na kamenu. Nekako sam se namjestio između njih sa spoznajom da je upravo taj  položaj jedini u kojem ću imati nekakvu udobnost - ako ćemo pojam udobnosti opisati vrlo niskim kriterijima. Ionako nema mnogo mjesta za okretanje u tom uskom prostoru koji zovu Delux bivak, ekipa je zbijena kao sardine u konzervi.

 

 

Ipak, nevjerojatno je kakav sam dobar san imao. Baš ništa me nije žuljalo cijelu noć. Kate, a ni većina ostalih nisu bili te sreće. Svatko je imao nekakav špic u rebrima, kamenčinu pod kukom i sl. Bilo kako bilo, sad smo na nogama. Nakon obilatog doručka (treba smanjiti količinu spize u trensportkama) i mi se hvatamo u koštac s najtežim dijelom jame.

 

 

 

Dio Kolektora i uski meandri su pred nama. Teškom mukom napredujemo tehnikama provlačenja koje sam opisao nekidan. S tom razlikom da smo već izmoreni pa se sve čini uže i dulje. Nakon dosta sati, dolazimo do Bivaka 1. Tu završavamo današnji posao. Bilo je malo lakše nego prethodna dva dana. Ali, nemojte zbog kratkog teksta zaključiti da je bilo lagano. Cijeli smo dan odrađivali tu dionicu. I, pogodite tko je nakon večere morao plaziti do Depadanse!

 

 

I, ujutro se spustiti s Depadanse do donjeg dijela gdje je kuhinja... Današnji dan će proći u laganom ritmu žemarenja. Jama je šira i nema mnogo provlačenja do izlaza. Samo se ukači na uže i lagano pumpa prema izlazu. Nemamo ni teške transportne s ronilačkom opremom već  nosimo samo osobne stvari potrebne za bivak. Po one dolazi svježa ekipa od 5 ljudi da ih iznese i pomogne nam. Njih smo svako malo sretali kroz jamu dok su se spuštali jer nisu zajedno ušli i razvukli su se od ulaza do bivaka. Sa svakim bismo proćakulali razbijajući monotoniju žemarenja. U posljednjem dijelu jame, kao šećer na kraju, čeka nas Adrenalin - užasno monotona vertikalusina od 240 m s predugim dionicama. Potrebno je isključiti mozak i pumpati, pumpati, pumpati put gore....

 

 

Kate i ja izlazimo prvi iz grupe i hvatamo zadnje svjetlo dana. Vani je toplo, bez daška vjetra i potpuno vedro. Za nas je gotovo s Renejevim breznom. Skidamo opremu, vadimo stvari iz transportnih.

 

 

 

 

S nevjerojatnim guštom ispijamo po limenku pive. Cijelim putem uzbrdo to je bio teret upitnog smisla s obzirom na težinu cijelog ruksaka. A sad je to nektar za ispiranje grla i gašenje surove žeđi. Osjećaj je poznat samo onima koji su ga probali. Ostalima - nema riječi koje mogu opisati prve gutljaje pive nakon izlaska iz duboke jame.

 

 

Sa zvijezdama pojavljuju se i ostali. Sati prolaze i dočekujemo sve više ljudi. I tada je studen pomalo stegla i krećemo nizbrdo put Jamarskog bivaka koji je sat hoda niže. A dolje je gužva. Vesela ekipa nas pozdravlja.

 

 

 

 

Tu je i prvi dio ljudi iz ronilačkog tima. Iznova se upoznajemo, lica drugačije izgledaju bez kaciga, kombinezona i blata. Takve ih još nismo vidjeli. Dan završavamo obilatom večerom.

 

 

 

 

U nedjelju dugo spavamo. Nakon toga dugo ljenčarimo na kaninskom suncu. Dan je prekrasan. Tijekom noći su izašli svi oni što su došli u pomoć. Sad se pojavio i dio penjačkog tima. Još ih je nekoliko u jami ali i oni će ubrzo. Na žalost, nećemo ih dočekati. Nama sat otkucava, Split je daleko a sutra je radni dan. Stvara se grupa ljudi koja kreće s planine.

 

 

 

 

Rusaci su i dalje teški pa koljena klecaju a noge posrću nizbrdo. Ali nema veze, to je već neka druga, slatka muka. U Bovecu je uslijedio oproštajno pivo nakon kojega smo krenuli kući.

 

Ronjenje u Renejevom breznu bila je velika stvar. Teška akcija okupila je ljude iz mnogih slovenskih klubova. Navest ću ih s velikim zadovoljstvom jer su nam učinili veliku čast i nesebično nas primili u svoju ekipu - Aleš Štrukelj, Ana Makovec, Miha Ileršič, Mitja Mršek (JD Borovnica). Andrej Kristan (JD Logatec). Anže Oblak (DZRJ Škofja Loka). Bojan Stanek, Dejan Praprotnik, Franc Petrič (JD Carnium Kranj). Boštjan Vrviščar, Miha Staut (JD Železničar Ljubljana). Jaka Flis, Matej Blatnik, Matic Di Batista, Mitja Prelovšek, Špela Borko (DZRJL Ljubljana). Karin Rutar (JS PD Tolmin). Matjaž Božič, Simon Burja (DZRJ Domžale). Milan Podpečan (JK Speleos Siga Velenje).  Rok Stopar (JD  Dimnice Koper). 

 

 

Tekst i fotografije: Marin Glušević