Kanin - Renejevo brezno 2. dio

12 Studeni 2014

Makadamom smo uhvatili još nešto visine. Dok je radila žičara, speleolozi su je obilato koristili kako bi skratili put do jama koje se nalaze na visokim platoima ispod samih vrhova. Nažalost, nas čeka 4 sata hoda.

 

 

 

 

Kažu Slovenci da se može doći i za manje, ali treba hodati mnogo brže što nije dobro u našem slučaju, jer ulazimo u jamu odmah po dolasku, bez odmora. Zadali smo si rok - stići na jamu do mraka.

 

Ispred auta vodi se ljuta polemika - ponijeti dereze ili ne. Toplo je ali zna se da gore ima nešto snijega iako se iz podnožja planine ne vidi. Centimetar ili dva leda je dovoljno da se poklizne preko strmih ploča koje vode prema našoj jami. Kolektivna odluka je da se taj dio željezarije ipak ostavi u autu. Stavljamo rusake na leđa i krećemo.

 

 

 

Uspon ide markiranom stazom prema Visokom Kaninu. Prvu dionicu obiježava vrlo strma šuma. Na mnogim mjestima treba raditi visoke korake što nije baš lako s teškim rusakom.

 

 

 

Već osjećam umor a nismo ni krenuli. Ubrzo mi postaje jasno da tempo neće biti lagan jer nakon prvih metara ispitivanja kako ko dobro hoda, grupa je uhvatila dobar ritam. Prva pauza je na izlasku iz šume pokraj malog izvora.

 

 

 

Zatim nastavljamo livadama koje pomalo prelaze u sipar. Tipični alpski krajolik: šuma-trava-sipar-goli kamen! Nakon nešto više od dva sata izbjamo na plato, Kaninske pode.

 

 

 

Ni tu nije kraj uspona jer je ulaz jame na 2200 metara visine a mi još nismo uhvatili 2000. Ipak, ravnije je i malo lakše, što će dobro doći umornim nogama.

 

 

Prelazimo i manja snježišta. Snijeg je tvrd i treba paziti kako se gazi. Klizne li tko s rusačinom, mogao bi završiti na leđima, kao kornjača.

 

 

 

Pokazuju mi dio planine gdje je jama. Bilo bi bolje da nisu jer je tako daleko... Pod vrhovima svjedočimo nastanku ledenjaka. Još je dosta lanjskog snijega, a sad je počeo padati i novi. Ima nade za alpske ledenjake!

 

 

 

Zadnjim snagama se dovlačimo do ulaza u jamu. Uhvatili smo i posljednje zrake sunca prije nego je zamaklo za greben. Brzo se spremamo za ulazak jer sa suncem je počela padati i temperatura koja se spustila ispod nule.

 

 

Prsti na rukama i nogama lagano zebu, uši i nos su crveni. Tješimo se da je u jami bolje jer je toplije. Zvuči sarkastično jer su unutra svega 2 stupnja... Na ulazu nas čekaju i naše transportne. Uz boce i ostalu ronilačku opremu, svatko od nas mora pripremiti i jednu transportnu za osobne stvari - tanki karimat, vreću za spavanje, dodatni dugi rukav, hranu, kuhalo, rezervne baterije itd. Dobro natovareni, ulazimo.

 

 

 

Dogovaramo se da ćemo se čekati na 400 m dubine. U tom prvom dijelu jame se nema gdje zagubiti, samo se spušta po užetu. A, ulazni djelovi su vrlo atraktivni.

 

 

 

Nakon 20 metara kršljivog ulaznog meandra jama se otvara u vertikalu od 235 m. Taj prostor je ogroman i sve se više širi s dubinom. S pravom vertikala nosi ime Adrenalin! Prevjesne dionice se povečavaju i do 50 metara. Na kraju vertikale je dvorana. Tu susrećemo troje speleologa iz preopremačke ekipe. Izlaze vani.

 

 

 

Ispod Adrenalina su manje vertikale. Prostori su i dalje vrlo veliki ali s više skokova i s dionicama po 20-ak metara. Morfologija je vrlo jednostavna - iz malo užeg meandra otvara se vertikala na dnu koje je dvorana.

 

 

 

Iz dvorane je ponovno kraći meandar pa nova vertikala... I tako se jama nastavlja do današnjeg odredišta - bivaka na 720 metara dubine. A bivak se zapravo sastoji od dva mjesta za spavanje koji su odvojeni s dva kraća, blatnjava kanala i 20 metarskom vertikalom.

 

 

Kuhinja je na onom nižem. U njemu je mjesta za 4 osobe a nas je 6. Već mi je jasno da cemo se, nakon večere i čaja, nakon što se ugrijemo i okrijepimo, Kate i ja penjati natrag. Uf. Taj mali gornji bivak nazivaju Depadansa. Tako je i bilo. Teškom mukom vratili smo se u Depadansu, rasprostrili karimate, vreće i brzo legli na počinak. Jedan sat je ujutro a sat zvoni u 5. Treba biti tako jer ''sutra'' se moramo, po dogovoru, do određene ure susresti s ostatkom ekipe na donjem bivaku.

 

Tekst i fotografije: Marin Glušević