Dakle, došao je i taj dan, kucnuo je čas!

21 Ožujak 2014

Dana 16.03.2014. točno u 9 sati, započela je i "praksa" iz ljetne alpinističke škole, rekli bi, vikend prvi!

 

 

 

S velikim nestrpljenjem sam isčekivao taj dan, kao vjerujem i ostalih pet polaznika, dva Josipa, Igor, Veljko i najmlađi Šime.

Mjesto sastanka, a di bi drugo, nego na našem Marjanu, kod crkvice Sv. Jere, na ćoši...

 

Josip zvani Vučja Mišina, Šime i ja, uranili smo 10-ak min., misleći da ćemo prvi na "vježbalište", ali su nas već preduhitrili naša muč..., pardon učiteljica-voditeljica Tea Čalogović, mladolika alpinistica, slovenskog podrijetla, zagrebačkog rodnog lista, i vjerojatno splitskog vjenčanog...., i legenda Bocko, opako-iskusna  njuška sa povećim brojem alpinističkih uspona.

Nema dvojbe, da sami pogled na njih otapa i najmanje nepovjerenje i tremu...

 

Uskoro nam se pridružuju i ostali instruktori, Daša, Ivana i Antonio, kao i ostatak polaznika, osim Veljka, koji iz opravdanih razloga nije mogao doći.

Brzo raspakiranje naprtnjača, raznih torbi i kesa, i evo nas već na uvodnom upoznavanju sa opremom, koju vodi  Tea, "čvorologiju" Daša, Ivana i Antonio..., Bocko ne gubi vrijeme, traži sidrišta za tri konopa,  preko kojih ćemo uvježbavati Dulfer i abseil.

 

di smo ono stali...? ahaaa, kod čvorova...

 

 

Pet instruktora, pet nas, idealan omjer.

 

Slijedi obavezno ponavljanje čvorova, provjera i popuna opreme, obavezan upit voditeljice Tee, "ima li kakvih pitanja"?, gdje sam priupitao, što je Dulfer, na što se Tea zagonetno osmjehnula, kao i ostali instruktori, i rekla, "uskoro ćeš vidjeti"!

 

čvorovi, čvorovi i opet čvorovi...

 

 

Iz priloženog se dalo zaključiti, a i od instruktora između redova naslutiti, da će biti škakljivo za međunožje, posebno za muški dio populacije... Neki iz ekipe su mi gotovo sa žaljenjem govorili, "lako je tebi, ti imaš dicu, a mi moramo proći Dulfera"! Tada je nestao i zadnji tračak sumnje, da bi poneko jajce moglo ostat i na konopu, a "dulferaši" nikad sa 100% sigurnošću ne mogu  bit sigurni, da im se nakon Dulfera, na ime neće još nadopisati i slovo A, ha ha haaaaa...

 

Josip obljubljen Dulferom....

 

 

Na sreću, (bar se tako za sada čini...!), Dulfer je prošao, i osim crvenih  i sprženih vratova od konopa, nije bilo težih posljedica... Slijedio je abseil lakšim smjerom, s kojim smo  se prije spuštali Dulferom koji je služio kao priprema za crveno-lakše, i zeleno-teže uže, kod kojih su nas čekali Antonio i Bocko.

 

Mišina, abseil lakšim smjerom...

 

 

Lagani i mlađahni Šime...

 

 

Pošto je bio lijep i ugodan dan, masu ljudi je šetuckalo Marjanom, i opuštalo se na razne načine, bilo šetnjom, rolanjem ili bicikliranjem.

Ne može se ne primjetiti čuđenje nekih prolaznika, do komentara upućenih nama, "... majko mila, na kojim li su drogama ovi ljudi"!!!?).

Tako je to, kad si uvik "manjina...", grad i okolica preko 300 000 stanovnika, a 6 polaznika alpinističke škole...!

 

moja malenkost...

 

 

Dakle, vratimo se događanjima, točnije crvenom konopu, gdje nas je čekao instruktor Antonio, budno pazeći da sve prođe po p.s.-u, dajući vrlo korisne i tehnički prokušane metode za abseil.

Upravo zahvaljujući Tei i Antoniu, "prebacio" sam se iz "klasičnog" prusika u modificirani, koji mi se učinio brži i lakši za rukovanje.

 

Josip abseil-a crvenim konopom...

 

 

 

Bez većih problema, svi polaznici alpinističke škole, "odvozili" su abseil po crvenom užetu, dok je Daša neumorno fotkala, a u pauzama pojašnjavala kad i u kojim prilikama koristiti koji čvor, sad već i u kombinaciji s drugim čvorovima...

Reklo bi se, stvari su se sad već prilično komplicirale za nas polaznike. Sve se odvijalo u već sveprisutnom i bistrom pogledu naše voditeljice Tee. (valjda se ovako piše!)

 

Da ne zaboravim spomenuti, našu vrijednu "pčelicu" instruktoricu Ivanu, koja je skoro pa neprimjetno uvijek bila baš tamo gdje je najpotrebnije u tom trenutku,  dajući "bockajuće" savjete, nad kojim se ne možeš ne zamislit..., čak i kad vježba završi...  posebno je meni dala jedan vrlo korisan savjet: "...kad si u stini, gotovo da nikad nemaš višak opreme,  a o manjku bi se uvik dalo pričat..."!

Prolaznika je bilo sve manje, pa bi se dalo zaključit da je vrijeme od ručka, a većinu polaznika čekalo je zeleno uže, kod kojeg nas je čekao vrlo smireni i strpljivi Bocko.

Razlika između crvenog i zelenog konopa je da se kod crvenog konopa moglo na jednostavan način osigurati za sidrište, i onda ići u abseil, a kod zelenog se trebalo osigurati na poprečno postavljeni  konop, dopenjati se horizontalno par metara do sidrišta, usidriti se na vertikalno položenoj stijeni, i pripremiti se na školski način za abseil.

 

Treba li uopće i spominjati, da smo stalno bili pod prismotrom, bar tri para instruktorskih očiju...

I ova "prepreka" zvana "abseil zeleni konop" je od većine polaznika bez nekih problema "odvožena", a kako je vježba prolazila, samopouzdanje kod polaznika je raslo,  prelazeći u zezanciju na svoj a i tuđi račun, bez podignutih noseva...

 

 

Radost abseil-anja...

 

 

Nakon gotovo pet sati vježbanja i slušanja predavanja, dolazimo i do najtežeg dijela ovog prvog vikenda, a to je prusiciranje.

Očekivano, tu smo se namučili. Za one koji ne znaju, pojednostavljeno, prusiciranje je penjanje uz konop, koristeći dvije zamke i penjački pojas. Lako napisati, malo teže penjati, ali ne sumnjan da ćemo to na kraju škole,  "školski" svi odraditi, naravno uz vježbanje i ponavljanje...

 

Vježba prusiciranja...

 

 

Nakon prvog vikenda, treba malo vremena da sve "sjedne" na svoje mjesto, jer ima tu pustih spravica i tehnikalija, koje treba znati koristiti na siguran i ispravan način u datoj situaciji, a to ide jedino upornim ponavljanjem i vježbom, kroz ostale vikende.

I tako nakon gotovo šest sati uvježbavanja, kupimo konope i opremu, i krećemo prema Zvončacu na kavicu i ćakulu, uz komentare šta je bilo dobro, a šta bi moglo bit i bolje uz par odličnih Bockovih viceva...

 

Subjektivno, izrazito sam zadovoljan kako predavanjima instruktora, do razumjevanja našeg matičnog kluba Mosor, koji nam je sa podosta opreme, karabineri, gurtne, konopi itd... izišao u susret, pa smo time pošteđeni kupovine vrlo skupe alpinističke opreme.

Hvala Mosore!

 

Radujem se slijedećem vikendu i novim izazovima koje će pred nas polaznike staviti naši vrijedni i strpljivi instruktori!

 

Tekst: Leonardo Đogaš

Fotografije: Daša Gazde